Nalazimo se u srcu Afrike, u Ruandi. Što očekivati? Nije da se nismo pripremali – pročitali smo prije dolaska na internetu sve do čega se moglo doći, a što bi nam u kratkim crtama moglo dočarati gdje idemo. No, ničije iskustvo nije kao vlastito. Ne vidjeti, ne osjetiti Ruandu ostaje samo blijedi pokušaj dočaravanja stvarnosti.

Vozeći se od aerodroma u Kigaliju do župe u Kivumu gdje ćemo odsjesti naredna dva tjedna, kroz prozor automobila upijamo naše prve dojmove. Pročitali smo i prije dolaska da je Ruanda zemlja tisuću brežuljaka, ali ipak smo ostali ugodno iznenađeni. Nikada nismo zamišljali beskrajno zelenilo u srcu Afrike.

Svaki pedalj crvene zemlje je obrađen. Ovdje nema velikih njiva niti pašnjaka ili livada, već manjih ratarskih površina nanizanih jednih kraj drugih ili pak ispresijecanih stablima banana. Izuzev Nyungwea moglo bi se reći da nema pravih, velikih, gustih šuma, kakve se mogu naći u Hrvatskoj. Razlog tome potreba je za obradivim površinama kako bi se prehranilo 11 miliona stanovnika na površini zemlje duplo manjoj od Hrvatske.

Ne znamo da li Ruanda ostaje ovako zelena i na vrhuncu sušne sezone jer smo stigli upravo na kraju kišnog i početku sušnog razdoblja. Od bilja, ljudi uzgajaju i ono koje možemo naći i kod nas : kupus, krumpir, grah, mahune (ovdje znaju biti dugačke po nekoliko desetaka centimetara), rajčicu, patlidžan, luk, kukuruz, suncokret, grašak, mrkvu, ali i mnogo drugo koje ne bi moglo uspijevati  kod nas : šećerna trska, kava, kikiriki, riža, čaj, sirak, te razno egzotično voće : papaja, avokado, japanske šljive, ananas, neizostavne banane i drugo. Postoje razne vrste banana s različitim namjenama : za proizvodnju piva i rakije, za konzumaciju kao voće (što je za nas do sada bio jedini oblik konzumiranja) te posebne vrste koje se peku ili kuhaju umjesto krumpira i vrlo su ukusne.

Držanje domaćih životinja u većem broju ovdje je rijetkost. Ako ljudi imaju mogućnosti, držati će krave ili koze, poneku svinju ili kokoši. Ipak, ostali smo zapanjeni činjenicom da za veliki dio stanovništva konzumiranje mesa predstavlja ekstravaganciju koju si mogu priuštiti možda jednom godišnje!

Prehrambene navike usko su povezane s onime što je trenutno uzgojeno!

Svo povrće se uglavnom jede kuhano, ne obrađuje se za kasniju uporabu (npr. kiseljenje), izuzev možda pili-pilija, što su zapravo sitno nasjeckane čili papričice u ulju s kojima bi svi ljutoljupci bili oduševljeni. Fra Ivica ga čak stavlja i u mlijeko (?!). Od mesa najviše su nam se svidjeli brochette, začinjeni komadići mesa na štapiću, iako je pripremljeno meso uglavnom žilavo, no kada vam meso nije na svakodnevnom jelovniku, taj nedostatak je lako zanemariti. Od mesa Ruanđani ne jedu ovčetinu. Nismo uspjeli saznati što je tome razlog. To je jednostavno tako i o tome se ne raspravlja.

U restoranima je moguće naručiti razno pečeno meso, uključujući i cijelu pečenu kokoš. Sve to može se jesti bez ikakvih priloga, i to rukama, zbog čega je običaj da se prije i poslije jela ruke peru sapunom i vodom u posebnom lavoru kojeg donosi konobar, a na samo jelo može se čekati i duže od sat vremena. Inače, kada smo kretali za Ruandu, mnogi naši prijatelji i poznanici s posla zaželjeli su barem mali suvenir iz Ruande u obliku magneta koji se može svugdje u svijetu kupiti, na njemu bi bio neki motiv iz Ruande i mogao bi se staviti na hladnjak, no nažalost morati ćemo ih razočarati jer u suvenirnicama toga nismo našli. Pretpostavljamo da je razlog tome to što veliki dio stanovništva u svojim domovima nema niti struju, a kamoli hladnjak.

Voda za piće koju smo pili bila je ili ona flaširana ili filtrirana. No, unatoč brojnim upozorenjima kojima vrište svi vodiči o strogoj preporuci konzumiranja flaširanih pića za vrijeme boravka u Africi, nismo mogli odoljeti a da ne konzumiramo izvorsku vodu u Gospinom svetištu Kibeho. Neželjenih posljedica nije bilo :-)

Ljubitelji pive utjehu najčešće traže ispijajući jedno od dvaju najzastupljenijih piva – Primus i Mützich, u bocama od 65 cl. U Ruandi se uzgaja posebna vrsta banana koja se koristi za pripremu piva ili pak za dobivanje rakije zvane Waragi. Coca Cola je, naravno, sveprisutna i okus joj je jednak kao i bilo gdje drugdje, no Fanta Orange je potpuno razočaranje.

Sve u svemu, iako se Ruanđani uglavnom skromno hrane, sama hrana zna biti vrlo ukusno pripremljena, a Oswaldi, kuhar samostana u Kivumu, neprikosnoveni je maître de la cuisine.

Foto galerija