Brojne humanitarne akcije diljem svijeta nerijetko su pokazale i dokazale kako je ljudima tako malo potrebno pokazati svoju humanost i pomoći drugima bez obzira na to koliko sami imaju. Odvojiti samo komadić od svoga nikome nije problem, a onome tko je u nevolji i koga stišće breme siromaštva znači jako, jako puno. Ipak, okupirani svojim svakodnevnim problemima, mnogi gotovo da se niti ne sjete onih velikih ljudi koji su svoj cijeli život nesebično posvetili – služenju drugima. Jedan od tih velikih ljudi bio je franjevac Vjeko Ćurić, rodom iz župe Osova, Općina Žepče u BiH, koji je, nakon završene teologije u Sarajevu, odlučio poći u Afriku u svoju životnu misiju. Njegovo odredište bila je Rwanda, mala zemlja u istočnoj Africi, danas u svijetu poznata po krvavome ratu koji je 1994. godine izbio između dva plemena Hutua i Tutsija.

Od kako je 1983. godine došao u Rwandu, fra Vjeko je cijelo vrijeme proveo u župi Kivumu, šezdesetak kilometara od glavnog grada Kigalija, koja je i osnovana uz njegovu pomoć. Zajedno s još nekoliko fratara, radio je i živio s ruandskim narodom na njihov jednostavan način, u franjevačkom duhu, što je rezultiralo velikom obostranom privrženošću. Cijelo vrijeme rata proveo je u Kivumuu gdje je od sigurne smrti spasio tisuće i tisuće ljudi. Zbog toga je njegovo ime poznato u cijeloj zemlji, a film 'Shooting dogs' inspiriran je upravo njegovim likom i djelom. Producent David Belton fra Vjeku je okarakterizirao kao afričkog Oscara Schindlera. Nažalost, 31. siječnja 1998. godine fra Vjeko ubijen je u 41. godini života ispred crkve u Kigaliju.

Fra Vjekin veliki životni san, izgradnja srednje škole za djecu iz župe Kivumu, ostao je neispunjen. Njegovi nasljednici u župi Kivumu, petorica fratara predvođena fra Ivicom Perićem, sada ga nastoje ispuniti. „Braća su u početku, a posebno fra Vjeko, pokušavali na razne načine pomoći ovom siromašnom narodu. No, ubrzo su došli do spoznaje kako je obrazovanje najbolja pomoć za razvoj društva i prekidanje kruga siromaštva. Fra Vjekin san bio je izgraditi srednju školu. Neposredno prije rata dobio je zemlju od biskupije. Ali kako se poslije pokolja veliki broj Ruanđana, koji su živjeli kao izbjeglice u susjednim državama, nije imao gdje vratiti, fra Vjeko im je tu zemlju podijelio“, ističe fra Ivica Perić, koji župljanima u Kivumuu služi posljednjih pet godina.

Sada, kada se bliži deseta obljetnica smrti fra Vjeke Ćurića, fratrima iz Kivumua ukazala se prilika da u blizini svoga župnoga dvora kupe zemljište, što je vrlo rijetka prilika, jer zemlja je prenapučena. Zemljište na kojemu su smješteni fratri u Kivumuu dobiveno je od šefa sela. Budući da je on nedavno umro, sada se prodaje 18 hektara obližnjeg zemljišta koje mu je pripadalo. Ova priča inspirirana djelom fra Vjeke, fra Ivice i drugih fratara u Kivumuu trebala bi potaknuti humanost u što većem broju ljudi da se što prije prikupe sredstva za kupovinu zemljište i materijala za izgradnju srednje škole. Izgradnja neće biti problem. Jer, fratri u Kivumuu posljednjih godina nisu sjedili skrštenih ruku.

Pomogli su izgraditi čak tri osnovne škole, a izgradili su i strukovnu školu u kojoj oni učenici koji si ne mogu priuštiti srednjoškolsko obrazovanje besplatno mogu kroz dvije godine izučiti jedan od tri ponuđena zanata – stolarski, građevinski i krojački. Izučeni stolari i zidari, koji su naučili sami izrađivati i ciglu i crijep, spremni su pomoći u izgradnji škole. Shvatili su da, što god čine, da čine za sebe. „Ta će škola koristiti našoj braći i sestrama a sutra će koristiti našoj djeci i unucima“, poruka je župljana Kivumua spremnih na 'radnu akciju'. I takvo njihovo razmišljanje plod je dugogodišnjeg upornog rada franjevaca, koji su ih uspjeli uvjeriti da je školovanje osnovni ključ razvoja. A samo do nedavno, odlazak u školu mnogim malim Ruanđanima, odnosno njihovim roditeljima, bio je potpuno nezamisliv kao neka nepotrebna, suvišna stvar.

Promjena svijesti bio je dug i težak put. Ipak, franjevci su se dosjetili kako djecu privući u školu. Budući da većina stanovnika Kivumua živi od poljoprivrede, a župa je prenaseljena, pa malena polja nisu dostatna da prehrane brojne članove obitelji, morali su se suočiti sa strašnom činjenicom da većina župljana, među kojima i djeca, nema dnevni obrok i jedu tek dva do tri puta tjedno. Zato su svakodnevnim toplim obrokom privukli djecu u škole. A kroz predavanja su ih naučili važnosti školovanja. „Lijep je osjećaj kada vidimo da smo uspjeli đacima usaditi osjećaj odgovornosti, spremnosti praćenja školskoga programa i svakodnevnog dolaska u školu u isto vrijeme. Oni su usmenom predajom utjecali na svoje roditelje i društvo se polako, ali sigurno razvija. Danas mladi imaju jaku želju za osobnim razvojem, razvojem škole, njihovih obitelji i njihove okolice“, naglašava fra Ivica Perić.

Župa Kivumu je jako mala, oko 60 kvadratnih kilometara, a u njoj živi čak 30.000 stanovnika. Oko 70 posto stanovništva mlađe je od 25 godina, a školovanje im je jedini potencijalni izlaz iz siromaštva. Tri osnovne škole u župi broje 5.000 učenika i svake godine osnovnoškolsko obrazovanje, koje traje šest godina, završava 500 do 600 učenika. Za većinu je srednja škola, koja traje također šest godina, daleki san, jer srednjoškolsko obrazovanje se naplaćuje što si većina Ruanđana ne može priuštiti. Naime, srednja škola godišnje se plaća oko 200 do 300 eura, dok, primjerice, radnik u nadnici, od čega većina mještana župe Kivumu preživljava, za cjelodnevni rad u polju dobije 0,7 eura ili 5 kuna! Zbog toga svake godine, 500 do 600 djece iz župe, nakon što završe osnovnu školu, sa oko 14 ili 15 godina ostaju kod kuće – gladni, neškolovani, bez posla i bilo kakve perspektive. Nažalost, to rezultira velikim postotkom kriminala, jer mnogi moraju krasti da bi preživjeli.

Ovom siromašnom narodu, koji bi nas sve mogao naučiti smislu života, jer unatoč svim životnim nedaćama oni su sretni i nasmiješeni, možemo uvelike pomoći sudjelovanjem u kupovini zemljišta za srednju školu koja bi donijela veliku promjenu u župi Kivumu. Pokažimo spremnost na još jednu veliku humanitarnu akciju, jer svojom nesebičnom pomoći možemo omogućiti afričkoj djeci ono na što bi svi trebali imati pravo – znanje i perspektivu. I svi zajedno, tako, ostvarimo fra Vjekin san.