Odavde do tamo

Tijekom posljednih 14 godina, otkako moja sestra Valerie ide u Ugandu, a sada i Ruandu, kroz njezine priče sam i ja proživljavala doživljaje u Africi, kontinentu koji sam oduvijek sanjala da posjetim. Zahvaljujući Valerie i fra Ivici Periću, taj san se ostvario ove godine.

Kontejner pun stvari koje su prikupili Valerie i volonteri iz Olds-a i Calgary-a, iz Alberte, stigao je prošlog proljeća u CFJ Padri Vjeko, školu u Ruandi. Nakon što je istovaren i podjeljen u tri sobe, s vratima i prozorima, "građevina" je postavljena kao četvrta strana školskog objekta. Moj dio u svemu tome je bio da oslikam taj kontejner u čast volonterima iz Kanade, te sam pozvana u Ruandu da radim na tom projektu.

Tako sam ja 2. studenog 2010. godine došla u Ruandu. Gledajući kroz prozor automobila, bila sam iznenađena vidjevši da je raslinje jako rijetko. Valjda sam očekivala nekakvu džunglu, što očito nije bio slučaj.

Pri dolasku na aerodrom Kigali, možete vidjeti znak na kojem piše "Zabranjeno unositi ne-biorazgradivu plastiku u Ruandu". Trebam spomenuti da dok sam bila na aerodromu Calgary primjetila sam da se šav na jednom od mojih kovčega pocijepao te sam pažljivo svu svoju prtljagu zamotala u plastiku. Zbog toga su me i primjetili kada sam htjela proći kroz osiguranje. Mladi gospodin mi je ponudio nož, te sam uklonila plastiku dok su ljudi oko mene također vadili svoje stvari iz plastičnih vrećica te ih odlagali u za to predviđen prostor.

Ovo pravilo se strogo provodi! U upotrebi možete vidjeti samo papirne i/ili platnene vrećice te kartonske kutije. Kada sam stala u red za imigracijsko, pitali su me jesam li Kanađanka, te sam morala platiti 60 USD za vizu. Izgleda da se zakon promijenio 1. studenog, u trenutku dok sam bila na putu, te Kanađani više nisu mogli ući besplatno. I kao što je fra Ivica rekao, 60 USD je više nego sto učitelj u Ruandi zaradi za jedan mjesec. Dobordošli u Afriku!

Utorak, 2. studenog, mi je bio pomalo mutan jer moj unutarnji sat i kalendar su bili zbunjeni. Stigli smo u samostan gdje su mi pokazali moju sobu. Ja sam malo odrijemala do 5 popodne. Moja soba je bila jako dražesna, Valerie i fra Ivica su me uvjerili da su se riješili svih paukova u sobi (nisam baš veliki obožavatelj paukova).

U sobi se nalazio krevet s mrežom protiv komaraca, stol, noćni ormarić i neke police. Imala sam vlastitu kupaonicu s toaletom, tuš kabinom, umivaonikom i odjeljkom za odjeću. Sve u svemu, bilo mi je više nego udobno. Kad sam došla, Valerie i fra Ivica su se morali vratiti po Nijemca koji je volontirao u školi. Kako mi je bilo dosta putovanja, ostala sam u samostanu te rano legla.

Sljedeći dan, u srijedu, fra Ivica i ja smo krenuli u Kigali po boju za kontejner i još neke potrepštine koje je fra Ivica trebao. Nakon što smo obavili kupovinu, otišli smo u Ruandski restoran, gdje sam pojela brochette (kozje meso na ražnju) i pržene matoke (pržena banana).

Kozje meso je jako ukusno ali je teško za žvakanje. Ustvari, moraš dobro žvakati da bi iscjedio sokove iz njega i onda progutaš čitav komad. Ručali smo, pokupili boju koju smo naručili i krenuli za Kivumu.

Trebala bih spomenuti da su naoružani vojnici na svakom raskrižju te duž cesta. Stoje u paru, svaki s puškom u ruci i nikad se ne smiju.

Vožnja je totalno drugo iskustvo. Linije na cesti ne znače ništa te ljudi prolaze kad hoće i kako hoće. Razmjenjuju znakove rukom kako bi upozorili jedni druge na policiju i vojnike. I nitko nema upaljena svjetla po danu. Samo "važni" ljudi (npr. političari) smiju imati upaljena svjetla po danu. Iako ima mnogo automobila i autobusa na cesti, većina stanovništva se koristi biciklima ili jednostavno hoda. Često možete vidjeti kako žena na glavi nosi ogroman tovar ili kako netko vozi bicikl s vrećama kukuruza.

Život u Kivumuu

Kao što sam već spomenula moja soba je bila jako udobna. Ispočetka sam stavljala mrežu protiv komaraca oko kreveta i budila bih se usred noći zabrinuta da nije spala te bih je popravljala. Nakon što sam shvatila da ne samo da nisam vidjela komarce nego uopće nisam čula njihovo dosadno zujanje, odlučila sam ne stavljati mrežu i bolje sam spavala.

Dizelski generator se koristi u školi kada učenici nešto vare ili šiju, ali ja sam ga mogla koristiti kada mi je trebao kompresor za zračnu četku. Inače struju dobivaju preko solarnih ploča u samostanu. Voda se skuplja u velikim cilindričnim rezervoarima od cigle a provedena je do soba i kuhinje. Fra Ivica će ove godine staviti u pogon uređaj koji pretvara ljudski i životinjski otpad u gorivo. Zanimljivo je da u našoj zemlji samo pričaju o onome što je u Ruandi u punom pogonu.

Franjevci u Kuvumuu imaju kuhara Oswaldija i on je odličan. Prvu noć koju sam tamo provela, kao posebnu poslasticu imali smo prženi svinjski but, krumpire, blitvu, rižu i salatu iz njihovog vrta zajedno sa svježim mangom, marakujom te narančama iz njihovog voćnjaka. Bili smo vrlo sretni što smo jeli meso jer je sušeni grah najčešći izvor proteina zbog cijene i dostupnosti. Jedne večeri smo imali pizzu zajedno s rižom i grahom. Pored domaće pizze, koja je preukusna, također smo imali Oswaldijeva domaća peciva i kruh, a ponekad i jaja ujutro za doručak (ovdje imaju i kokoši).

Kava je svježe pržena, a u nju stavljaju skuhano punomasno mlijeko njihove krave. Zanimljivost u vezi mlijeka je da ono nikad nije u frižideru nego ga samo prokuhaju kada im zatreba. Također, imaju mnoštvo zečeva o kojima se brinu učenici te tako dobivaju meso. Nisam provodila mnogo vremena sa zečevima jer sam se bojala da bih se mogla vezati za njih, a oni bi se mogli naći na mom tanjuru. Prljavo suđe od doručka i ručka pere Oswaldi, ali suđe od večere peru oni koji su večerali (Oswaldi ostavi tople vode na štednjaku).

Franjevci su jako ljubazni domaćini, ali ovo je ipak njihov dom pa se očekuje da se poštuju neka pravila. Obroci su servirani ujutro u 7:15, u 12:30 te u 19:15. Oni imaju određeno vrijeme za privatne molitve u kapeli i tu ne može svatko prisustvovati, ali je zato svatko dobrodošao na svetu Misu. Osim nošenja posteljine u praonicu da ga opere mlada žena koja tu radi, čišćenje sobe i pranje rublja je osobna odgovornost. Volonteri su dobrodošli, ali od njih se očekuje da pomažu i rade na nekom projektu, a ne samo da se ponašaju kao da su na odmoru.

Kuhinja je Oswaldijeva domena, prije ulaska treba pokucati, a uzimanje hrane izvan vremena obroka nije baš poželjno. Tipični dan u samostanu u Kivumuu počinje u 6 sati ujutro.

Ja bih ustala i na brzinu se istuširala. Ima tople vode ali joj treba oko 10 minuta da dođe, a ja sam smatrala da je rastrošno čekati toliko na toplu vodu, pa sam se tuširala hladnom koja bi me i razbudila. Sljedeće po redu bi bilo da operemo rublje u banjici i prostremo ga vani, ali je bilo poželjno da se donje rublje suši u sobi. Valerie mi je preporučila da odjeću okrenem iznutra kada je vješam jer ona brzo izblijedi na suncu. Zatim dođe vrijeme za pomesti sobu.

Doručak je u 7:15. Tko prvi stigne postavlja stol. Prvo se pomolimo, a onda navalimo na hranu. Uz svježe pecivo i/ili kruh, svježu rajčicu i voće često imamo i chapati (vrsta tankog kruha prženog u ulju) s medom iz njihovih vlastitih košnica. Nastava u CFJ Padri Vjeko počinje okupljanjem u 7:45, tako da bih ja obično dolazila između 8 i 8:30, radili bismo do 12:30, onda bi se vratili na ručak te nastavili s radim od 13:30 do 16:30. U Kivumuu se smrači u 18 sati, a večera je u 19:15. Rekli su mi da se ovdje dobro jede zahvaljujući Oswaldijevim kulinarskim sposobnostima da iz ničega napravi izvrsno jelo. U većini drugih mjesta, jeli bismo standardnu rižu i grah.

Bojanje kontejnera

4. studenog, četvrtak - Počeli smo raditi na kontejneru. Kad sam došla u školu oko 8:30, dodijeljen mi je mladić po imenu Jean Paul ili Paolo, a on je izabrao još jednog dečka da nam pomogne, Jean Marie. Mislila sam da imaju oko 18-19 godina, ali se ispostavilo da Paulo ima 27 a Jean Marie 25. Paulo je učitelj stolarskog zanata u školi, ali će meni pomagati oko kontejnera. Jean Marie je učenik 2. godine stolarksog zanata. Jean Marie priča samo kinyarwanda dok Paulo priča lokalni dijalekt, te francuski i malo engleskog. Morali smo se koristiti pantomimom a Paulo je služio i kao tumač. Pokušala sam pričati jezikom kinyarwanda, ali su se samo smijali mom izgovoru.

Petak - Nastavili smo s radom na muralu. Dečki su bili jako vrijedni, nisu se žalili te su jako dobro kombinirali boje. Bili su zaduženi za oslikavanje neba. Paulo je bio pun entuzijazma, a Jean Marie je znao vrlo dobro što radi. Nisu tražili pauze (što je značilo da ni ja nisam išla na pauzu) te bi otišli na ručak u 12:30, a zatim natrag na posao dok škola ne završi u 16:30. Po završetku nastave učenici bi nahrlili u prostor u kojem radimo što bi označilo završetak svakog posla. Nemoguće je raditi dok su oni tu jer su bili vrlo znatiželjni i sve ih je zanimalo, a mnogi su izrazili želju da nauče crtati i slikati.

Počistili bismo, spakovali boje te ih spremili u srednju sobu koja je bila pod ključem, a u isto vrijeme bi tucet bubnjeva bilo iznijeto i učenici bi vježbali bubnjanje. Bubnjevi su napravljeni od debla i kravlje kože na kojoj je još bilo dlaka. Ja bih se vratila u samostan, kratkom šetnjom uzbrdo, gdje bih sjela, opustila se i uživala u bubnjanju koje se čulo izdaleka dok bi se spuštao mrak.

Subota - Dio jutra sam provela pokušavajući pokrenuti kompresor za moje zračne četke (koje je fra Ivica kupio samo za moj projekt). Nažalost, nismo znali da u kompresoru nema ulja pa smo mislili da nam je motor pregorio. Nazvala sam svog supruga, Garrya, u Kanadu i on mi je mirno rekao da ga pustimo da se ohladi, dospemo ulja i okrećemo ručicu tamo-ovamo. Uradili smo upravo to i motor je proradio, zahvaljujući njegovom briljantnom savjetu.

Te večeri, fra Ivica, Valerie i ja smo otišli u obližnje selo u restoran. Naručili smo čips i kozje meso na ražnju, te dok smo čekali odigrali smo partiju remija. Sva sreća pa smo se imali čime zabaviti dok smo čekali, jer su očito trebali prvo uloviti kozu za naš obrok (šalim se, naravno, ali im je trebalo mnogo vremena da nam pripreme jelo). Ipak je bilo ugodno kartati se i piti lokalno pivo Primus, koje jako dobro.

Nedjelja - Ustala sam, otišla u 6 sati na doručak te potom počela raditi na kontejneru. Trebalo mi je malo vremena nasamo kako bih se sabrala i odlučila kako što dalje s kontejnerom i morala sam isplanirati što dati Paolu i Jean Marie da rade sljedeći tjedan.

Oswaldi je nedjeljom popodne slobodan, pa smo Valerie i ja pomogle fra Ivici da napravi večeru, špagete s umakom koji je Valerie smiksala od rajčica, patlidžana, paprika, luka i češnjaka. Nakon večere smo nas troje u dnevnoj sobi igrali remija što, čini se, postaje naša omiljena razbibriga.

8. studenog, ponedjeljak - Nastavila sam raditi na muralu, polako je počeo ličiti na nešto. Paulo je bio zadužen za bojenje zastava i to je radio izvrsno, a Jean Marie je oslikavao drveće i granje. Morala sam obuzdati njegov entuzijazam, ali je na kraju sve ispalo odlično. Bili su nestrpljivi da vide naslikanog losa, ali to nije bilo moguće još zadugo. Ponekad sam mislila da sve ide krasno, a trenutak kasnije bih očajavala, misleći da neće biti dosta vremena.

Fra Ivica je bio zadužio učenike da nam stave zaštitu protiv sunca i kiše, koju sam ja poslije skinula kako bih mogla bolje vidjeti. I primjetila sam razliku, samo ne u bojenju nego u samom radu na suncu.

Čak su i Paulo i Jean Marie često išli po vodu iako to prije nisu običavali raditi. Odlučila sam da se ipak vrati ona zaštitia od sunca, a učenici su se sigurno pitali što je ta luda teta iz Kanade uopće mislila.

U petak, 12. studenog, fra Ivica je nažalost morao otputovati u Bosnu i Hercegovinu na sprovod svoga oca. Provela sam vikend radeći na kontejneru – ostale su mi još tri velike površine – los i tele, te planine i vodopadi. Našla sam se u utrci s vremenom. Prije nego je otišao, fra Ivica je dogovorio s Josephom da odvede Valerie i mene u Kigali jedan dan da vidimo memorijal za žrtve genocida, te da nas također odvede u nacionalni park, to je značilo dva slobodna dana – uhvatila me nervoza jer smo sljedeći petak trebali putovati natrag u Kanadu.

Anegdote iz Ruande

Oh, moram vam reći kako sam ja doživjela ovdašnje ljude. Vitki su i prosječne visine. Žene nose šarenu odjeću, iako većina mladih nosi odjeću nalik onoj na zapadu. Muškarci nose hlače, košulju i sako. Putuju autobusom, biciklom ili pješke. Žene nose velike svežnjeve na glavama i hodaju jako graciozno. Možemo im samo pozavidjeti na njihovom držanju. Imaju taxiste na motorkotačima. Suputniku daju kacigu te se on mora pridržavati za vozača.

Jednom, dok sam se iz škole vraćala u samostan, vidjela sam dva čovjeka kako guraju bicikl s kojeg je dopirao neki čudan zvuk. Isprva sam mislila da im je pukla guma na biciklu, te da to proizvodi taj zvuk, no kad sam bolje pogledala, vidjela sam da je na biciklu, zapravo, velika, živa svinja. Vidjelo se da svinja nimalo ne uživa u vožnji, te je polako klizila s bicikla. Naišao je još jedan čovjek koji ju je pridržavao za rep i na taj način balansirao svinju na biciklu, te su oni tako nastavili svojim putem. Eh, da sam imala kameru sa sobom.

Još jedna zanimljiva anegdota. Jedan dan, pokušala sam pričvrstiti stegu na kompresoru koji koristim za zračne četke kad je stega popustila i crijevo je odletjelo s regultora, te se počelo izvijati po podu kao zmija, a kad sam ga konačno uhvatila zrak iz crijeva me zapuhao po licu. Kad sam ga napokon ukrotila, pogledala sam prema učenicima koji su cijelo vrijeme tu stajali i gledali me kako se patim s crijevom. Svi su bili tihi dok se ja nisam počela smijati a oni su sljedili moj primjer te smo se svi zajedno smijali na moj račun.

Ovo je zapravo trebala biti kišna sezona, ali prema fra Ivici, kiše nisu toliko česte koliko bi trebale biti. Inače, svaki dan bi trebali biti pljuskovi, ali i ono malo kiše što je palo nije nimalo sličilo na pljusak. Ljudi su se oslanjali na kišu nakon što su posijeli usjeve i vrtove i ako kiše ne bi bilo, oni ne bi imali roda. Vrtovi su smješteni na povišenim mjestima koja uređuju motikama.

Dok sam bila tamo, posmatrala sam dvoje ljudi koji su bili unajmljeni da posiju travu u centralnom dijelu i nikad nisam svjedočila toliko napornom radu. Imali su vreće ispunjene čupercima trave koje su morali pažljivo, jedan po jedan, smjestiti u rupe koje su načinili štapom.

Ovdje je sve rezultat rada ljudi a ne mašina. Pitala sam fra Ivicu kako će podignuti limeni krov, koji je namijenjen za osnovnu školu, a on je pokazao na studente i rekao kako će ga oni podignuti i staviti na mjesto... A govorim o ogromnom limenom krovu! Zadivljena sam kad vidim što su sve postigli.

U školskom dvorištu se nalazi veliki rezervoar vode koji je ispod zemlje, te se voda, koja se spušta niz oluke do rezervoara, tamo skladišti. Taj rezervoar su iskopali studenti, te ga obložili ciglom iznutra. To su izvrsno obavili!

Jednog dana, pred kraj mog posjeta, željela sam vidjeti ostatak škole, te sam se prošetala do natkrivenog mjesta gdje su smješteni električni aparati koje koriste za stolarstvo – to je veliki prostor koji ima planer, stolnu pilu, ruter... Dok sam se vraćala, povirila sam u katoličku crkvu. Ogromna je! Kružnog je oblika, izgrađena je od cigli, te je jednostavno predivna.

U srijedu, prije nego što smo otišli, uzeli smo slobodan dan (to je prvi slobodan dan otkako smo došli) i unajmili prijevoz do nacionalnog parka (Valeire, Joseph i ja). Udaljenost od oko 233 kilometra smo prešli za 5 sati. Probudili smo se u 4 ujutro, a vozač je došao po nas u 5 sati. Do Kigalia je vozio jako sporo, a kad smo došli u Kigali saznali smo zašto je vozio tako sporo jer je odmah otišao popraviti gumu. Naime, prednja lijeva guma je bila pukla. Zakrpali su je, a cijela ta operacija je trajala sat vremena, te je nakon pola sata što smo krenuli opet pukla. Dok je vozač ovaj put promijenio gumu, mi smo krenuli u malo odmaralište pokraj puta te naručili kavu (za koju su vjerojatno čekali zrna da sazriju) te je eventualno i dobili. Požurili smo nazad do automobila ali nismo tamo zatekli i vozača. Naime, on je otišao obaviti nuždu na obližnjem brežuljku.

Nakon nekoliko pogrešnih skretanja napokon smo stigli u Akagera Nacionalni Park. Impresivan je. Otvoren 1934. godine, sada zauzima samo jednu trećinu prvobitne površine. Nakon genocida, zemlja je postala dostupna Tutsi narodu koji se vratio u Ruandu. Problem je taj, kao što je Valerie rekla, da životinje nisu znale da su se granice pomjerile te kao rezultat toga, mnoge su divlje životinje ubijene. Od tada, park se dogovorio s narodom da će za svaku ubijenu domaću životinju ljudi dobiti odštetu samo da ne ubijaju lavove, nilske konje, slonove... Planiraju ograditi park, ali to će se dogoditi tek sljedeće godine. A mi smo cijeli dan gledali razne životinje.

Onda smo otišli vidjeti bizone, zebre i jednu dugačku žirafu – mladog mužjaka, koji je vjerojatno protjeran iz krda. Bio je jako znatiželjan dok smo ga fotografirali. Naš vodič, Emanuel, rekao je Valerie da uzme kameru i da pođe prema žirafi kao da snima film – došla je jako blizu kad se gospodin Žirafa polako okrenuo i počeo hodati a kad je ona stala stao je i on. Koje iskustvo!

Došli smo na jezero gdje su nilski konji i krokodili. Nekoliko minuta prije nego što smo došli, krokodili i vodenkonji su bili izašli na obalu. Nažalost, jako bučni Španjolski turisti napravili su toliku pomutnju da su se životinje vratile u vodu. Naš vodič je bio jako ljut a mi razočarane. Neko vrijeme smo čekali, ali se životinje nisu vratile. Ubrzo je došlo vrijeme za polazak, nismo uspjeli vidjeti ni slonove ni malo krdo topia koji su obitavali u parku (da razgledamo cijelo područje, trebalo bi nam 10 sati). Slonovi su bili u ovom području prije dva dana, ali su se u međuvremenu preselili južnije. No, vidjeli smo dokaze njihovog boravka tu. Drveća iščupana iz korjena i odlomljene velike grane.

I onda, baš smo imali "sreće", počelo je kišiti u brdima iznad parka, a kako se voda odozgo slijevala dolje svu je zemlju pretvorila u mulj. Bilo je teško upravljati vozilom, i vozač se borio da održi automobil na cesti. Čak sam nekoliko puta imala osjećaj da ću imati bliski susret s drvetom.

Vraćajući se natrag, pukla nam je još jedna guma. Vozača smo uvjerili da popravi obje gume, a kako je u radnji bila gužva, mi smo otišli u obližnji restoran na objed (nismo jeli cijeli dan – samo biskvite od kokosa koje smo mogli kupiti u parku). U restoranu smo jeli brochette i pomfrit, te sve to zalili finim, hladnim pivom. Pomfrit je došao sa salatom od kupusa koju ja nisam ni taknula – nikad ne znaš u kakvoj je vodi opran kupus niti znaš higijenske navike kuhara. U samostan smo se vratili oko 10 sati i bili smo više nego spremni za krevet.

Rastanak

I tako je svanuo četvrtak, kontejner je bio završen. Doduše bilo je još nekih detalja koje smo trebali završiti ali nismo imali vremena – ne mogu vjerovati kako su tjedni brzo prošli. I Paulo i Jean Marie su bili jako zadovoljni kako su obavili posao, tako da je sve bilo vrijedno truda. Paulo je pitao da mu ostavim malo boje što je ostalo, te kanistere koje sam koristila kad sam bojala zračnom četkom. Pomiješao je svu boju zajedno i rekao je da će je iskoristiti da preboji vrata svoje kuće da je zaštiti od vremena i insekata.

Zaista je bilo divno pokazati dečkima kako će dobiti boje mješanjem nekih drugih boja, te kako će pomoću kuhinjske spužve napraviti željeni efekt na kontejneru. Ostalo je dosta boje, jer sam ja radije htjela da nam ostane nego da nam zafali. Ali ona se sigurno neće baciti. Iskoristit će se za oslikavanje osnovne škole ili da se dovrši kontejner. Svu boju smo kupili zahvaljujući mom mužu Garyu, koji je osobno donirao novac. Također sam ostavila i sav pribor koji sam koristila.

Gozba je planirana za posljednju večer našeg boravka. U četvrtak će peći svinju na ražnju. Da bi to napravili, stavili su svinju na kolac, pričvrstili je čavlima i ručno okretali satima, zalijevajući je pivom. Večernja gozba je počela u 7 sati. Svinja se pekla cijeli dan i mirisala je božanstveno. Oswaldi je pripremio salatu, rižu, krompire i naravno, neizbježni grah.

Svi smo navalili na hranu, nije bilo vremena za ceremonije, jer je nestajala u rekordnom roku. Kada smo se svi najeli, Immaculee, sekretarica CFJ-a Padri Vjeko, Joseph, učitelj šivanja i Paulo su se ustali i zahvalili nam se što smo došli i poklonili Valerie i meni divne Ruandske košare i poruke zahvale. Bilo je jako dirljivo – Valerie je također zahvalila, čak sam i ja ustala i rekla par riječi.

19. studenog, svanuo je petak i prisustvovali smo svetoj Misi koju su organizirali učenici u čast fra Ivičine obitelji. Valerie i ja smo prošetale do crkve. Svi učitelji i učenici su bili tamo. Svirali su bubnjeve i pjevali jako lijepo a svi su pljeskali u ritmu. Svećenik koji je vodio sv. Misu došao je iz susjednog sela, i kada je služba Božja završila skočio je na svoj motocikl i otišao u sljedeće mjesto.

U crkvi se nalazi velika mramorna ploča koja prekriva fra Vjekin grob, a iznad se nalazi njegova slika. Nije bilo tipičnih crkvenih klupa, nego niske klupe na koje možeš sjesti, a kada dođe vrijeme da se klekne, klekneš na dio klupe ispred. Preživjela sam samo jedno klečanje, onda sam odlučila stajati, ova stara koljena ne mogu više svašta podnijeti.

Poslije sv. Mise, ostatak jutra smo posvetili pakiranju (što je Valerie radila, jer jako dobra u guranju što je više moguće stvari u jednu torbu), pospremanju soba i pozdravljanju. Spakirali smo i košare i drvoreze, koje smo kupili na štandovima pored puta kad god smo naišli na njih, koje smo uspjele spakirati u prazne kovčege jer smo neke stvari koje smo donijele iz Kanade ostavili.

U 2 sata popodne smo krenuli u Kigali. Brat Joseph nas je odveo. Svratili smo do memorijala žrtvama genocida, proveli smo tamo nekoliko sati. Bilo je jako dirljivo uz slike i objašnjena na engleskom, francuskom i kinyarwanda. No najuznemirujuće, a i najrealnije, je bio trenutak kada smo ušli u prostoriju u kojoj su se iza stakla nalazile lubanje male djece na kojima je bilo očito da su bili udarani i na kojima su se vidjeli tragovi mačete.

Nakon posjeta memorijalu, otišli smo na kasno popodnevni objed te potom u zračnu luku. Sreća nas je zasigurno pratila, jer je svaki od naših kovčega bio malo iznad dozvoljene težine ali je čuvar to ignorirao. Letjeli smo od Kigalija preko Entebbe do Amsterdama gdje smo presjeli te odletjeli za Calgary, Albertu gdje je temperatura bila u minusu!

Sve u svemu, moje iskustvo u Kivumuu je bilo nadrealno – još su mi neke stvari pomalo mutne, ali znam da bi se odmah vratila, kad bi mi se pružila prilika i pokušala bih pomoći koliko bih mogla.

S engleskog preveo: fra Matija Kurevija