Tvrtka Advanced Consulting for Education (ACE), sa sjedištem u Missisaugi (Ontario, Kanada), regrutirala je Jayne Carlielle i mene (Cherie Plamping) da predajemo u Strukovnoj školi Otac Vjeko u Kivumu-u. ACE je osigurao prijevoz, osiguranje i nastavni materijal, a Jayne i ja smo uložili svoje vrijeme. Franjevački samostan u Kivumuu, u sklopu kojeg se nalazi i sama škola, pružio nam je smještaj i hranu, kao i ogromnu potporu i zabavu u slobodno vrijeme. Nakon što smo tri tjedna prenosile znanje, u Addis Abebi, glavnom gradu Etiopije, smo na putu kući do sljedećeg leta morale čekati devet sati. Dok smo tako čekale, odlučile smo vrijeme iskoristiti za nešto konstru-ktivno, pa smo počele pričati o tome što smo doživjele tijekom netom završenog boravka u Africi. Evo nekih od tih sjećanja.

Naše su misli uglavnom okupirali izazovi prilikom prenošenja znanja, budući da je predavanje bilo razlog našega dolaska. Na kraju svakog dana Jayne i ja bi sjedile ispred jedne od naših soba razmišljajući o događajima protekloga dana. Razmjenjivale smo ideje i raspravljali o tome što je bilo dobro a što ne i kako možemo prilagoditi predavanja da udovoljimo konkretnim potrebama naših učenika. Jayne je radila s učenicima strukovnih škola koji su imali minimum poznavanja engleskog, kao i sa strukovnim učiteljima koji su bili za razinu ili dvije bolji. Ja sam, s druge strane, radila s učiteljima u osnovnim i srednjim školama, jednim svećenikom, jednom tajnicom i trima učiteljima iz strukovne škole, od kojih su svi bili na srednjoj razini poznavanja engleskog jezika.

Budući da je raznolikost razina poznavanja engleskog i zanimanja bila tako velika, bilo je teško odrediti potrebe učenika; međutim, ustrajale smo i mislim da su naši učenici na kraju iz svega toga izišli s boljim znanjem engleskog i boljim znanjem o tome kako ga upotrijebiti u učionicama i na poslu. Kako se sada svi predmeti u školi moraju predavati na engleskom, naši su učenici vježbali što je više moguće tijekom tečaja koji je trajao 105 sati. Jayne se više fokusirala na engleski kao drugi jezik, a ja sam se više fokusirala na metode predavanja (kako predavati engleski u učionici).

Pored nastavnog programa i poteškoća zbog različitih razina poznavanja engleskog, također smo naišle na neke temeljne poteškoće u razredu. Mi na Zapadu smo navikli na bijele table i markere. U zemlji kao što je Ruanda takve su table preskupe. Učitelji se moraju zadovoljiti tablama iz kućne radinosti koje nisu glatke. Kreda se lako lomi i veoma je prašnjavo, pa se sve, uključujući učitelja, ubrzo uprlja. Učitelji, međutim, nose bijele laboratorijske kute kao statusni znak, i to je vrlo praktična stvar. Učionice imaju po četiri prozora koji se otvore da stvore lagani povjetarac.

Nažalost, kada nije sunčano ili kada pada kiša prostorije su veoma mračne budući da nema struje za rasvjetu. Posljednjeg dana smo imale vrlo zanimljivo iskustvo kada su se 'nebesa rastvorila'. Pokušavala sam nagnati učenike da ispune svoje ocjene tečaja, a oni jedva da su mogli razaznati što piše na listovima budući da je bilo tako mračno. Usto, kiša je lila po limenim krovovima i buka je bila zaglušujuća! U susjednoj učionici Jayne je mudro odustala i njezini su učenici počeli plesati, pjevati, a jedan od njih je i zasvirao na bubnju. Započela je zabava zbog svršetka tečaja!

Uz sve navedeno, Jayne i ja smo morale zadobiti povjerenje učenika. Oni vole udovoljavati i reći će učitelju odgovor koji smatraju da želite čuti. Ne vole postavljati pitanja, budući da se to smatra neuljudnim, a pogotovo ne vole glasno izražavati vlastito mišljenje. Zaista smo morale raditi na kritičnom mišljenju i izražavanju, i mislim da smo polučile zrnce uspjeha. Učenici su također govorili krajnje tiho, pa smo morale stajati do njih kako bismo ih mogle čuti. Jayneinim učenicima se nije sviđao rad u skupinama, no mojim jest, a uvidjela sam da će učenici biti daleko otvoreniji ako ih se spoji u parove ili grupice od troje ili četvero.

Ogroman izazov učiteljima u selima jest postojeće siromaštvo. Učenici jedu možda dva do tri puta tjedno, pa tako u školu uvijek dolaze gladni. Uzevši ovo u obzir, možete samo zamisliti kako je učeniku teško razmišljati. U Strukovnom centru „Otac Vjeko“ imaju ručak svaki dan, što ima ogroman utjecaj na produktivnost učenika. Moji učitelji su mnogo pričali o tome kako je teško natjerati učenike da se pokrenu. Djeca razmišljaju samo o svojim praznim želucima. Radili smo na raznim aktivnostima kojima bi se povećala razina energije u njihovim učionicama i motiviralo učenike. Posljednjeg četvrtka smo izdvojili pola sata da posjetimo Osnovnu školu u Kivumu-u, u kojoj predaje pet mojih učenika. Većina njih je preuredila svoje učionice da učenici imaju prostora za igranje igara, a to je nešto na čemu smo radili na našim predavanjima. Glavni cilj moga tečaja bio je da sve metode predavanja budu praktične i izvedive u učionicama.

Prošle godine (u rujnu, listopadu i studenom) kišna je sezona kasnila, a onda se produžila u ono što je obično sušna sezona. Usjevi isprva nisu dobro uspijevali, a kiša ih je sada uništavala.  Zbog toga će u sljedećim mjesecima biti vrlo malo hrane. Župnik u Kivumuu, fra Kizito, nam je rekao kako očekuje da će određeni broj ljudi tijekom sljedećih mjeseci umrijeti od gladi. To je jednom Kanađaninu teško zamisliti!!! Što god od pomoći samostan dobije, oni to proslijede ljudima. Podupiru ih druge katoličke zajednice, osobito u Njemačkoj, a iz Kanade je poslan kontejner pun potrepština. Međuti, to zasigurno neće biti dovoljno zbog slaba uroda. Usto, samostan podupire brojne učenike koji pohađaju strukovnu školu. Budući da školarina iznosi najmanje 330 dolara godišnje, potrebno je mnogo novca kako bi se pomoglo tim mladim ljudima da steknu obrazovanje pomoću kojeg će moći uzdržavati sebe i svoje obitelji.

Vidjele smo da mnogo ljudi svakodnevno dolazi u samostan tražeći pomoć. Također su nam skoro svakodnevno dolazili trgovci koji su nudili razne stvari kako bi mogli zaraditi dovoljno da plate školarinu svojoj djeci. U Kanadi djeca obično u prvi razred krenu u dobi od pet do šest godina. U Ruandskim selima nije uvijek tako. Djeca idu u školu onda kada njihovi roditelji imaju novca za školarinu. To često znači da dijete ne kreće u školu dok ne napuni deset godina. Usto, dijete može pauzirati godinu ili dvije budući da roditelji nisu iznašli dovoljno novca da plate školarinu te godine. Zbog toga u razredima postoje velike razlike u starosti djece.

S vedrije strane, imale smo vrlo motivirane učenike. Nije bilo problema s disciplinom, učenici su bili željni znanja i dobro su surađivali. Iskoristile smo neke od knjiga iz biblioteke za štivo učenicima (knjige su stigle u kanadskom kontejneru). Većina učenika nema pristup ikakvim knjigama, pa smo Jayne i ja natjerale svoje učenike da pročitaju jednu-dvije knjige i onda smo o pročitanom raspravljali na satu. Morali smo paziti koje knjige biramo, budući da su neke od njih bile kulturološki neprimjerene. Kuhinja je lonac iznad vatre. Vode nema iz slavine; moraš otići kilometar-dva do vodene crpke, napuniti kanistar i zatim donijeti vodu natrag na glavi. Saznale smo da su dječje knjige bile najprikladnije.

Ruandska kultura je usmena, a ne vizualna. Zanimljivo je kako učenici tako lako pamte stvari. Također vole igrati igre. Na svakoj su pauzi vani na dvorištu igrali nogomet. Također su uživali u igrama koje smo igrali u razredu. Simon kaže (Simon Says) i pjesma Glava i ramena (Head and Shoulders) su dobro prošli. Jayne i mene je impresioniralo i to da su učenici čistili učionice i table a da im to nismo morale narediti. Kada bi stvari postale prašnjave ili prljave od krede ili komadića papira, učenici bi pitali mogu li ostati iza nastave i onda bi se prihvatili metle i „prionuli na posao“. Također bi donijeli vode i njome bi oprali table i krpe za čišćenje. Sjetite se, sve je to bilo za vrijeme njihovog „školskog raspusta“, a opet su bili tako predani da su svakodnevno dolazili na nastavu kako bi naučili kako da budu bolji učitelji.

Sjajna li iskustva! Mi učitelji često se žalimo na nedostatak resursa, da smo prisiljeni praviti fotokopije, nedostatak vremena za pripremu itd. Ne uviđamo kako živi „druga polovica“!!! Najveća mi je želja da kada se počnem žaliti na svoj „posao“, da se sjetim divnih ruandskih učitelja kojima sam predavala, i onoga čime su oni svakodnevno bili zadovoljni.

S engleskog preveo: fra Branimir Mlakić