Počelo je, počelo!

Nakon mjesec i pol odmora, učenici su u ponedjeljak ponovo napunili školsko dvorište Strukovne škole „Otac Vjeko“. Počela je nova školska godina, koja uvijek u Ruandi počinje u prvom mjesecu i traje tri tromjesečja...

Prvoga dana bilo je i više nego živo. Učenici koji su prošle školske godine završili prvu godinu jednog od zanata, upisivali su se u drugi razred, no najviše je posla bilo s novim učenicima koji kreću u prvi razred. Tako je prvi dan školske godine prošao u prebrojavanju, upisivanju, raspodjeli po odjelima, ali i podjelom novih školskih kuta koje su posebno razveselile nove učenike.

Zahvaljujući fra Ivici i njegovoj upornosti, od prošle godine Strukovna škola „Otac Vjeko“ ima i nove nastavne programe, pa se učenicima nudi nekoliko smjerova – dvogodišnji, u kojem stječu znanje za krojače, stolare i zidare, te jednogodišnji, nakon kojih postaju izučeni zavarivači, vodoinstalateri ili električari.

Ove školske godine klupe učionica drugog razreda napunit će 105 učenika. Od toga ih se 35 školuje za krojače, među kojima je pet momaka i 30 djevojaka; za stolare 24 momka te 46 budućih zidara a među njima je i jedna djevojka.

Školi se pridružilo i 211 novih učenika koji kreću u prvi razred. Najviše ih je interes pokazalo za zidarski smjer. Njih čak 85, među kojima je i jedna djevojka, od ove godine učit će zidarski zanat. Većina djevojaka, njih 45, upisala je krojački smjer i u razredu neće imati niti jednoga momka, iako je prethodnih godina bilo mladića koji su postali krojači. A opet, u razredu među stolarima, kojih se upisalo 26, bit će samo momci, bez ijedne djevojke.

Smjer električar upisala su 24 mladića i pet djevojaka, za zanat zavarivača prijavilo se 18 mladića i dvije djevojke, dok se za vodoinstalatere prijavilo pet momaka i jedna djevojka.

Fra Ivica nije skrivao zadovoljstvo. Brk mu se smješkao jer i ovi upisi su dokazali da se svijest među njegovim župljanima bitno promijenila. Za razliku od prije nekoliko godina kada djecu nisu htjeli školovati, jer su smatrali da je bolje da im djeca idu u nadnicu za jedan dolar dnevno, nego da vrijeme 'troše' u školi, danas je slika potpuno drugačija. Ljudi su shvatili da je za budućnost njihove djece školovanje najvažnije. A još uz to u školi dobiju ručak, što si kod kuće ne mogu baš svaki dan priuštiti.

Slike: Željko Garmaz