Nakon što nas je Otac Ivica Perić pokupio na aerodromu Kigali, stigli smo mi, Jayne Carlielle i Cherie Plampig, u Franjevački samostan i Centar „Fra Vjeko“ u Kivumu, Ruanda. Putovanje u trajanju od 36 sati iz Kanade je bilo iscrpljujuće, ali su predavači, prtljaga i kontejneri s opremom za predstojeću nastavu sigurno stigli.

Bilo je to Cherieino prvo putovanje u Ruandu te Jaynino drugo (ona je prethodno bila sa suprugom i sinom u kolovozu 2009. godine). Prvi utisak koji se stječe pri pogledu na Ruandu u prosincu jest slika bujne, zelene trave i prelijepih brežuljaka pokrivenih usjevima na terasama. Kišna sezona je upravo završila i pružao se nevjerojatan prizor! Ljepotu je kvario pogled na mnogobrojne vojnike sa automatskim oružjem na ulicama Kigalija. Druga stvar koja je ostavila utisak na Cherie bili su ljudi na rubu puteva, koji su neprestano morali uzmicati sa puta izbjegavajući automobile, autobuse, taxi-kombije i taxi-bicikla.

Pješaci ovdje definitivno nemaju pravo prvenstva prolaza, kao u Alberti! Također, kako smo se približavali Kivumu-u, počeli smo viđati koze zavezane užetom za stabla, ljude svake životne dobi, čak i trogodišnjake koji su nosili vodu u posudama. Zbog velikog siromaštva u selima djeca, čim prohodaju, moraju pridonositi radeći posao potreban porodici za preživljavanje. Nemaju električne energije, tekuće vode ili zahoda u kućama. Život je težak, osobito za one koji imaju mali komad zemlje koji mora biti obrađivan, zasijan, oplijevljen i požnjeven – ručno. Nema strojeva koji bi ovdje radili!

Razlog zbog kojeg smo ovdje je predavanje engleskog jezika. „Advanced Consulting for Education“ (ACE), u vlasništvu Dianne Tyers, sa središtem u Missisaugi, Ontario, organizira tečajeve za obuku nastavnika po cijeloj Kanadi. Dianne je osnovala neprofitni program, „Community English Language Education“ (CELE) i ovo je prvi pilot projekt tog programa. Predavat će se nastavnicima iz centra „Fra Vjeko“, kao i nastavnicima iz okolnih osnovnih i srednjih škola. Jayne predaje engleski jezik, a Cherie drži tečaj o predavanju, osobito predavanju engleskoga jezika. Prošle je godine vlada Ruande odlučila da se sva nastava predaje na engleskom jeziku. Prije toga, francuski je bio službeni jezik. Ovo uvjetuje učenje engleskog jezika od strane svih nastavnika, i to do tolikog stupnja poznavanja, da bi i sami mogli predavati engleski jezik.

2012. godine svi će nastavnici morati izaći na ispit, da bi se utvrdilo njihovo poznavanje engleskog jezika. Otac Ivica je pozvao ACE radi predavanja njegovim nastavnicima i učenicima zanatskih škola, a onda je ponudio nastavu i profesorima iz susjednih škola. Prema nama je bio divan! Proveo nas je okolo prvi dan i onda nam nastavio pomagati na svaki mogući način. Što god smo zatražili, dao je sve od sebe da nam udovolji. Stalno je punio naše telefone (koje nam je posudio) i nabavljao nam telefonske kartice da bi mogli zvati kući, a punio je i naša prijenosna računala, koja nam je također posudio. Kada ste tako daleko od kuće, i nemate sav komfor modernog vremena, sjajno je imati takvu podršku!

Mi (Jayne i Cherie) smo, srećom, imali nekoliko dana da se smjestimo prije nego što smo počeli predavati. Kažem srećom, jer smo bili svladani promjenom klime nakon zrakoplovnog putovanja. Kada smo prvi put otišli da vidimo školu i pogledamo učionice u kojima ćemo predavati, bilo je zapanjujuće vidjeti veliki kontejner koji su Kanađani poslali. Bio je pun sredstava potrebnih za školu. Sada je bio podijeljen na tri prostorije. Doimao se kao skrojen za mjesto na kojem je sjedio. Bio je oslikan divnim pejzažima iz Alberte, s losovima, rijekama i planinama, te zastavom Kanade. Učinio je da se osjećamo kao kod kuće. Ivica nas je, s još nekoliko fratara, jednog dana odveo do Gitarame, najbližeg grada; i prošlog vikenda nas je fra Joseph odveo do jezera Kivu, koje je udaljeno oko sat i pol. Prije nego što se vratimo u Kanadu, biti ćemo još neko vrijeme u Kigaliju.

Stigli smo 23. prosinca, na vrijeme za sva Božićna slavlja. Katoličanstvo je najrasprostranjenija religija ovdje, te smo stoga otišli u samostansku crkvu da slavimo misu. Crkva može primiti 2000 ljudi, a bila je puna onih par puta kad smo bili na misi. Osobito je mene (Cherie) zadivilo što djeca mirno sjede na drvenim klupama 2-3 sata. Nemaju igračaka da se igraju, ali se ne žale. Zapravo, dječji smo plač čule samo jednom ili dvaput dok smo bile ovdje, a djece ima na stotine. Pjevanje na misi je bilo veličanstveno, s korovima i plesačima koji nastupaju u raznim trenutcima tijekom mise. Na misama za Badnju večer i sam Božić bio je uključen generator električne energije, te je bilo glazbe na klavijaturi i mogao se koristiti mikrofon. Također je bilo divno vidjeti ukrase u crkvi i jaslice ispred crkve. Na Božićnoj misi bilo je i živo uprizorenje Kristova rođenja, s „Marijom“ koja je držala novorođeno dijete i dječačićem s janjetom.

Naša predavanja dobro napreduju. Imamo oko 20 učenika, ali moji (Cherieini) brojevi variraju s obzirom da se nastavnici spremaju za početak ovogodišnjih predavanja 10. prosinca, na ponedjeljak. Neki su već imali sastanke s ravnateljima ovog tjedna zbog raspreda sati i sl. Mi još uvijek imamo jedan tjedan predavanja da održimo, ali ne znam koliko bi nastavnika moglo doći sljedeći tjedan. Tražili su dozvolu da nastave pohađati tečaj, ali još nisu dobili konačan odgovor. Ako ništa drugo, imat ću bar četiri nastavnika iz centra „Fra Vjeko“ i jednog svećenika iz susjednog sela, koji je također dolazio. Nastavnici su bili jako željni učenja, što nas je obje razveselilo. Tijekom odmora, nastavnici igraju nogomet, i imaju žestoke natjecateljske mečeve koji traju čitavih 15 minuta.

Većina ovih ljudi jede najviše jedan obrok dnevno, tako da je teško shvatiti odakle im sva ta energija. Zahvaljujući donaciji iz Kanade, svaki od 40 polaznika tečaja dobiva besplatan ručak, svaki dan. To košta oko 0.50 dolara po osobi dnevno. Srećom, Jayne i ja prebivamo u samostanu, tako da dobijemo svoje „tri porcije“ dnevno. Hrana je ovdje malo drugačija. Jeli smo, između ostaloga, zečevinu, jaretinu i goveđe srce. Također smo jeli i neka jela uobičajena u Kanadskoj kuhinji, kao što je „Pastirova pita“, lazanje i prženi krumpirići. Kuhar, Oswaldi, je nevjerojatan. Ručak i večera su topli obroci, i obično se sastoje od juhe, mahuna, „squasha“ ili nekog drugog povrća, salate od ribanog kupusa (najbolja koji sam ikad okusila), i mesa. Velika razlika u odnosu na ono što jedu mještani! Kao što možete zamisliti, s jednim obrokom dnevno ili jednim svaki drugi dan, nema puno debelih ljudi ovdje. Upravo suprotno, ljudi su ekstremno mršavi.

Jedna od simpatičnih stvari koje smo uočile je i „Tržni dan“. Bile smo na dva takva dana na dva različita mjesta. Sva dobra se prostru na tkanini na zemlji, razdvojena po vrstama. Ima povrća, „cassave“, rajčica, slatkog krumpira; mahuna, različitih vrsta brašna, odjeće, obuće; ima i mesar sa stolom punim sirova mesa; popravljač bicikala; obućar, krojač; i nešto ostale robe. Također smo vidjeli zgradu sa mlinom za pšenicu, ispred koje je stajalo u redu mnogo ljudi. Fratri su financirali postavljanje stroja i zaradom od mlina pomažu djecu čiji su roditelji umrli od AIDS-a. Stotine ljudi dolazi na tržnicu prodavati i kupovati. Skoro se sva ova dobra nose na glavi. Jako me je dojmio pogled na žene koje nose pune košare na glavi s bebom zavezanom za njihova leđa tkaninom. To je bio jedinstven prizor!

Također smo se susreli i sa trgovcima koji su dolazili pred samostan da nam prodaju ručno napravljenu robu. Većina ih pokušava skupiti školske takse za djecu, da bi ih mogli školovati. Skoro svaki dan su dolazili novi ljudi, i bilo je prelijepih stvari, kao što je nakit (drvene narukvice i ogrlice, naušnice također); rešoi; te košarice napravljene od različitih vrsta trave, „marače“, drveni prizori jaslica, i sl. Mada je susretanje svih trgovaca bio velik trošak vremena, kupili smo brojne stvari. Jayne je kupila neke artikle koji će biti prodani u Kanadi, a zarada od toga će se vratiti ovdje da pripomogne održavanje škole. Fratri stipendiraju velik broj učenika. Školska godina ima tri semestra, i slanje djeteta u školu košta oko 120 dolara po semestru. Mnoge porodice imaju velik broj djece, te je nemoguće, ili bar jako teško, školati ih sve. To je teško zamisliti ako dolazite is zemlje kao što je Kanada, gdje svako dijete ima pravo na besplatno obrazovanje!

Što se krije u budućnosti ove djece? Kako će preživjeti? Tako ih je tužno gledati! Razlika koju je centar „Fra Vjeko“ sa svojim nastavnicima i učenicima napravio u ovdašnjoj zajednici je zapanjujuća. Među infrastrukturom koju se nastavnici i učenici napravili su dva podzemna spremišta vode, od kojih jedan ima kapacitet od 420.000 litara; nekoliko spremišta za vodu na površini; dodatne učionice u školi; 10 učionica u osnovnoj školi; dodatak konventu; razgovornica i blagovaonica za djecu čiji su roditelji umrli od AIDS-a; obnova postojećih zgrada na zemlji gdje će biti izgrađena srednja škola; obnova crkve; namještaj za druge škole; uniforme za školsku djecu i učenike zanatskih škola. Obrazovanje primjereno zanatu koje oni dobivaju je pozamašno, i jako praktično.

Jayne i ja smo ovdje da bi pomogli nastavnicima da budu bolji u onome što rade. Mnogi nastavnici ovdje i sami imaju završenu samo osnovnu školu, stoga im obuka jako dobro dođe. Svaka čast Dianni i Fra Ivici za organiziranje ovoga! Dianne je osigurala tečajeve, resurse, zrakoplovni prijevoz (i putno osiguranje) da bi Jayne i ja mogli doći ovdje. Fra Ivica i fratri nam osiguravaju smještaj i hranu, te ponešto dodatnih resursa; ali i mnogo živog razgovora za stolom i putovanja na obližnja mjesta. Neki fratri su također jako dobri igrači društvenih igara „Čovječe ne ljuti se“, „Tombola“ (Vrsta „Binga“ koju smo svi igrali čitava tri sata uoči nove godine) i „Remi“. Jayne i ja doniramo svoje vrijeme.

S engleskog preveo: fra Matija Kurevija