Fra Vjeko i ja ostali smo sami. Poslije jutarnje molitve idemo u crkvu gdje nas ocekuje jedno more naseg naroda. Pridruzuju nam se fra Pero i novaci. U Ruandi je „nepisano pravilo" da se nakon mise ostaje s ljudima; pozdravljamo se i pricamo. Koliko taj trenutak znaci njima, toliko je i nama bitan. Osluskujemo njihovo bilo. Probleme, nadanja. Vjeru. Oko fra Vjeke neprestano smijeh. On je bio izuzetno nadaren tj. imao je Bozje darove za jezike i za komunikaciju. Bio je izuzetno sposoban u organizaciji i lijepo se snalazio u drustvu. Ruandsku kulturu i obicaje poznavao je i vise nego odlicno.

Mnogi lokalni ljudi cudili su se kako je uspio nauciti tako puno njihovih izreka. Sama cinjenica da ih je toliko poznavao potvrdivala je koliko je dobro baratao jezikom naroda u cijoj je zemlji zivio. Ti ljudi cesto bi znali reci da tih izreka poznaje i vise nego oni sami.

U to vrijeme fra Vjeko zivi sam u samostanu. Fra Pero je zivio u drugoj zajednici sa novacima. Fra Vjeko je uglavnom obavljao zupske poslove i ponekada pomagao fra Peri u novicijatu odrzavajuci predavanja. Novicijat je zatvoren 1992. kada se preseljava u Ugandu, Mbarara. Do 1992 godine u nasoj provinciji Sv. Franje u Africi, Madagaskaru i Mauricijusu, u njegovom kontinentalnom dijelu (Burundi, Ruanda, Uganda, Kenija, Tanzanija, Zambija i Malavi) imali smo ih tri. Bili su to oni u Rwandi, Malaviju i Keniji. Na kapitulu u Nairobiu, iste godine, odluceno je da se otvori zajednicki novicijat. U novoj kuci novicijata fra Pero ostaje kao mestar novaka. Kuca novicijata u Kivumu se sada koristi za razne sastanke kada imamo vece grupe kao; franjevacke treci red, aspirante, karizmatike i omladinu. Sve to moguće je jer nasa kuca moze primiti veliki broj ljudi na spavanje.

Samostan je napravljen na vrhu jednoga brezuljka, a druge zgrade i crkva nalaze se malo nize. Kivumu se nalazi na 1950 metara nadmorske visine. Klima je vrlo ugodna. Imamo dvije kisne i dvije susne sezone, a temperatura se krece izmedju 18 i 27 stupnjeva Celzijusa. Teren na kojem je izgradjena misiji je darovao sefa sela.

Nova crkva je dovrsena prije nekoliko mjeseci. Do tada su zupljani bili okupirani oko rusenja stare crkve i pripreme terena za katekumenat i veliku dvoranu cija je gradnja zapocela 1992. U isto vrijeme su vrsene pripreme za otvaranje prosirene ambulante. Nakon dovrsetka ona sada ima 80-ak kreveta.

Fra Vjekina dovitljivost, snalazenje u rjesavanju problema i vjecni optimizam narodu su omogucili da vidi bolju sutrasnjicu. No, situacija je postajala sve napetija. Unatoc tome on je uspio okupiti masu ljudi i uvjeriti ih da postoji nesto vece od mrznje. Davao im je tada ono sto im je bilo i najpotrebnije. Dao im je nadu u bolju sutrasnjicu. Godine 1991. uspjeli su izgraditi ambulantu, a 1992. katekumenat s velikom salom.

Godinu potom izgradjene su i velike terase na plantazama i poljima u brdima. Rijec je o svojevrsnim stepenicama koje se grade za sadnju usjeva, a cilj im je zaustaviti klizanje tla te vodu koja bi tijekom kisnih sezona mogla odnijeti tako dragocjene plodove. Vjeko je i na ovaj nacin potvrdio svoju reputaciju domisljatog, pravog terenskog covjeka. U novicijatu je za to vrijeme zivot isao uobicajenim tijekom. Dan je pocinjao molitvom i razmatranjem misa poslije toga. Dorucak i obavezni odlazak na rad u polje do 10 sati. Poslije rada u polju se ponovo islo na predavanja....

Buduci da je fra Vjeko cijelo to vrijeme bio sam, neprestano je imao posla «preko glave». Unatoc tome, vjernici su i dalje dolazili i on ih nikada nije odbijao. Vremena za ljude o kojima se skrbio nikada mu nije manjkalo.

Ponekad bi uspio pronaci i vremena da zajedno odemo u Kigali. Neprestano smo istrazivali mogucnosti mog putovanja u Ugandu. Ta putovanja od Kivumua do Kigalija uvijek su bila jako «interesantna». Barikade svakih par kilometara sto znaci pregledavanje dokumenata. I unatoc svemu neprestani osmjeh. Naravno, uz neizostavnih par stotina ruandskih franaka u fra Vjekinoj ruci. Nuznost u Rwandi u to vrijeme...put se moralo nastaviti. A on je obicno trajao vise od dva sata. Bez barikada, nekada se mogao prijeci za manje od pola sata. I tako mi jednog dana, navedenim putem i po jednakoj proceduri, stigosmo do Kigalija. Traziti kartu za Ugandu u to vrijeme izazivalo bi nemalo nepovjerenje. Razumljivo jer su tadasnji pobunjenici napadali iz Ugande. Nakon obilaska niza avio-kompanija ipak smo uspjeli.

Poslije toga otisli smo kod don Sebastijana. Pred vecer se fra Vjeko vraca za Kivumu, a ja ostajem u Kigaliju kod Sebastijana da bih sljedeci dan nastavio svoj put za Entebbe-Uganda. Tamo me cekao nas fra Tomo Andic.