U Africi sam preko deset mjeseci kao volonter u centru za mlade Gatenga, u Hrvatskoj najpoznatijem po tome što je ravnatelj centra nas don Danko Litrić. Za to vrijeme imao sam priliku upoznati većinu naših misionara u regiji, a najčešće se družim upravo sa fra Ivicom budući da je Kivumu samo nekih 40-tak kilometara od Kigalija. Često sam tamo bio i gost franjevačke braće i uvijek se ugodno osjećao a i jako mi je drago kad im mogu i pomoći, uglavnom oko nekih sitnih kompjuterskih poslova. Za nas centar Gatenga u Ruandi znaju gotovo svi. Prva asocijacija ipak nije don Bosco nego: akrobati! Sport kojin nije uopće tradicionalan u Africi vrlo je brzo zbog svoje atraktivnosti postao vrlo popularan i naši momci često nastupaju u različitim prigodama.

Fra Ivica je mjesec dana unaprijed rezervirao naše akrobate za proslavu dana škole u Kivumu i mi smo se rado odazvali. Kao predstavnik zajednice sa akrobatima sam pošao ja. To jutro smo nakrcali rekvizite na kamion i sa petnaestak akrobata krenuli za Kivumu. Da ne bi prekršili stari afrički običaj kašnjenja i mi smo malo zakasnili tako da nismo stigli na misu ali u Kivumu smo bili toplo dočekani. Našu je djecu najviše obradovao topli doručak: uz čaj, peciva i kekse brzo su se zagrijali. Nije uvijek slučaj kad nastupaju da im se nešto punudi a u Kivumu su jeli čak dvaput taj dan! Nakon što su se okrijepili i presvukli počeli su sa zagrijavanjem i istezanjem u maloj dvorani a ispred škole program je polako i započeo. Mene je Ivica kao i uvijek nečim zaposlio tako da sam snimao predstavu kamerom i fotoaparatom ali to je nešto što i inače radim i što volim.

Ispred škole bilo je dosta živo. Na sve strane nekakve izložbe, u građevinskom odjelu prava jedna minijaturna kuća, predlošci stolova, klupa i stolica iz stolarske sekcije, a najviše su pripravile krojačice i tu je bilo skakakve odjeće, za muško i žensko, staro i mlado. Njihova najbolja djela nosile su naravno one same. Za taj dan svatko je bio svečano obučen i po tome se odmah znalo da je danas poseban dan, slavlje!

U Ruandi su za ovakva događanja neizostavni tradicionalni plesači tako da je nakon uvodne riječi prvo počela njihova točka. Uz zvuke bubnjeva i pjesmu plesaci pokazuju bogatu ruandsku tradiciju. Ima ih razlicitih vrsta, muških i ženskih grupa, i «intore» plesači, sa dugim bijelim grivama kao lavovi i kopljima. Ruanđani su u svijetu poznati po svom folkloru. Malo pomalo došlo je i vrijeme za naše akrobate. U kratko vrijeme na trg ispred škole postavljeni su rekviziti, puštena je njihova muzika i show je mogao početi. Nastupali su malo više od sat vremena a njihov je repertoar stvarno bogat, od akrobacija, gimnastike, yoge, predstave sa klaunovima, žongliranja, ma bilo je pomalo svega a meni je bilo jako drago što smo došli jer sam slikajući promatrao publiku koja je bila oduševljena i cijelo vrijeme vriskala i pljeskala bodreći nase momke.

Kivumu je ipak jedno selo i većina njih nikad nije bila u gradu Kigaliju a kamoli vidjela ovako nešto. Upravo su zato naši momci dali sve od sebe i pokazali svu vještinu i snagu. Na kraju je njihova točka završila gromoglasnim pljeskom a nakon programa mnogi su se domaći momci interesirali kako bi i oni mogli naučiti akrobaciju. Program je nastavljen pozdravom njemačkog ambasadora koji je narodu objasnio kako smo njegova žena, Ivica i ja iz istog plemena što se vidi po licu a najviše po nosu i toplo sve pozdravio zahvaljujući se na pozivu. Zatim su učenicima podijeljene diplome i nagrade za troje najboljih učenika iz svakog odjela. I do kraja naravno još pjesme i plesa...

A zatim ono što je većina željno iščekivala... Ručak! Dobro je bilo poznato da je jučer zaklana krava sto znači: danas je za ručak meso! A to nije svaki dan! I sve je bilo kao i dosad spremljeno od samih učenika, pokazali su stvarno visoku razinu organizacije i zato to i je bio njihov dan, dan njihove škole. U franjevačkom duhu jeli smo svi skupa, i narod i uzvanici. U Africi se ljudi koji su malo «važniji» vole držati visoko i nedodirljivo i meni je bilo posebno drago što je bilo tako organizirano da jedemo svi skupa u velikoj sali. Učenici, zatim oni koji su tu već završili školu, njihovi roditelji, akrobati, gosti, svi smo jeli isto, a bilo je za svakoga i nazdraviti! Prava gozba!

Iza ručka ja sam htio ostati pogledati još malo program i igre koje su pripremili ali dečki su bili da se vratimo u Kigali pa smo tako i napravili. Lijepo smo se zahvalili sitih trbušćića, nakrcali kamion i krenuli nazad. Ja sam bio osobito zadovoljan jer su svi bili sretni: Ivica i učenici i gosti zbog dobrog nastupa, a naši momci jer su se dobro natrpali. Pa kad su svi sretni onda sam i ja sretan!