Ovo ce biti moja sjecanja na fra Vjeku. On sto znam, sto sam cuo od njega i drugih. U prvom dijelu cu opisati moj dolazak i prvi susret sa fra Vjekom u Africi.

Ja dolazim u Afriku 28. 10. 1990. Moja prva stanica je bila Rwanda. Polijecem iz Splita preko Rima i Nairobia za Rwandu Gdje susrecem fra Vjeku i fra Peru Vrebca, obojica fratara iz bosanske provincije te don Sebastijana, salezijanca. Ja sam isao za Ugandu ali sam iskoristio priliku da obidjem nase u Rwandi. Sam moj dolazak u Rwandu u to vrijeme je bio malo iznanadjujuci. Nitko se nije nadao da cu doci. Pred kraj moga kursa engleskog jezika, kupio sam kartu za Afriku, Ruandu. Kada sam kupovao kartu rat nije poceo u Ruandi. Pred sam moj polazak cujem sto se dogadja u Ruandi. Razmisljam da promijenim kartu ali na kraju odlucih da ipak ostane onako kako je planirano. Rat pocinje u Ruandi 1. 10 nesto manje od mjesec dana prije moga dolaska.

Slijecem u Nairobiu i pokusavam nastaviti put za Kigali. Sluzbenici mi rekose da su svi letovi za Rwandu otkazani jer je „tamo“ rat ali kazu da ipak jedna kompanija leti i ako zelim mogu me „ubaciti u taj avion“. Bila je to neka kompanija iz Kameruna. I tako ja stigoh u Rwandu. Na aerdromu u Kigaliju jedan afrikanac i ja izlazimo iz aviona. Na aerodromu se moglo vidjeti samo par sluzbenika, na parkiralistu jedan automobil i na zgradi vrece sa pijeskom i puscane cijevi iz vreca. Izlazim iz aerodrome gdje me ceka don Sebastijan. Nismo se poznavali ali je on imao u ruci putovnicu kojom je mahao da mi da znak da ceka na mene. On je dosao da provjeri da li sam dosao. Fra Vjeko ga je zamolio da to ucini jer su mislili da necu doci, ali ipak za svaki slucaj.

Don Sebstijan i ja idemo na rucak u njegovu zupu Kicukiro, 3-4 km od aerodroma, gdje je on bio zupnik. Na putu do kuce smo naisli na 4-5 barikada. (U toj zupi su snimljeni dogadjaji iz filma „Shooting dogs“) Poslije rucka krecemo za Kivumu. Na putu nailazimo na bezbroj barikada a isto tako i vojnika.. Sebastijan se dobro snalazi. Nesto im govori na kinyarwandi i u ruci vec ima spremnih par stotina franaka i mi nastavljamo put. Tada su u Kivumu-u bila samo dvojica fratara. Fra Vjeko, zupnik i Fra Pero, mestar novaka, te 7 novaka.

Kada smo stigli u Kivumu, nema fra Vjeke. Kaze nam kuhar da je u crkvi. Idemo ja i don sebastian u crkvu. Ima se sto i vidjeti. Crkva lijepa. Polukruzna. Nedavno zavrsena i lijepo je vidjeti. Cigla dekorirana u bijelu i crvenu tako da zid ne izgleda monotono vec dosta zivahno. Krov azbestni na „jednu vodu“. Ulazimo u crkvu i imamo sto vidjeti. U crkvi fra Vjeko sa par stotina djece. Manje vise svi istoga uzrasta. Vjeronauk je. Djeca se smiju i masu rukama da nesto pitaju. Fra Vjeko nas ugleda i rece nesto djeci. Svi se okrenuse prema nama. Nastade tajac. Vjeko nastavi pricati kad djeca „sasuse“ aplauz. Normalno vjeronauk je odmah bio zavrsen ali smo imali problema da se „rijesimo“ djece.

Svi nam dolaze i vuku nas za hlace i nesto pitaju. Sebastijan im objasnjava te na koncu on i fra Vjeko poslase djecu kuci. Vracamo se u samostan. Dolazi i fra Pero te smo malo zasjeli. Don Sebasijan se vraca kuci prije mraka, nije sigurno putovati po noci a posebno u ovo vrijeme kada je puno barikada na putu. Ostajem u Kivumu-u do 4. 11. Dosta posla a fra Vjeko sam. Mise, ostale pastoralne aktivnosti itd. Ustajanje u 5:30.