Moga boravka kod strike u Africi sjećat ću se cijeli život. U to sam uvjerena. Uostalom, i ovaj blog će me često podsjećati na najzanimljivije detalje toga nezaboravnog iskustva. Mala Plenjakuša vas je, tako, informirala o raznim životinjama, iskustvima s tamošnjim običajima, strikinim maltretiranjima svojih gostiju, izletima u Ugandu i Burundi... No, nikada mi iz sjećanja neće izblijediti ona prelijepa lica djece kojima osmijehe kao da je darivao sam – Bog!

Nisu mali Ruanđani neki ljepotani. Daleko su od savršenosti. Međutim, kad razvuku one osmijehe pune zubi prestanete gledati njihove nedostatke. Više vam nisu prljavi, poderani, tužni... S osmijehom kakav imaju prikrivaju sve nedostatke pozivajući vas da im se pridružite i budete kao oni. Mislim da nikada neću zaboraviti iskustva druženja s malim Ruanđanima i način na koji oni promatraju okolinu. Ako ništa drugo, prestat ću gnjaviti svoje roditelje zbog izbora garderobe ili nekih sitnica kojima sam im ranije zagorčavala život.

Moj striko mi je često govorio da ću u Africi naučiti cijeniti male stvari. Naravno, nisam mu vjerovala sve dok iz osmijeha malih Ruanđana nisam shvatila što je htio reći. Čovjek može biti prljav, ružan, gladan i nesretan, ali osmijehom može nadomjestiti sve materijalne prepreke koje nameće naš svijet. Treba se smijati, smijati i samo smijati! Za ozbiljne stvari imat ćemo ionako previše vremana kad narastemo...

Nastavlja se...