Čitam malo ove dnevničke zapise i prvo pomislim kako su u mojoj obitelji sada svi uvjereni da sam u Africi samo hodala i hodala i ništa radila. Kako bih voljela da je bilo tako! A moj striko Ivica potrudio se biti pravi poslovođa i nije htio ni čuti da bilo tko od njegovih gostiju samo sjedi, izležava se i hoda po selima. Sve nas je itekako zaposlio, a sada ću vam iznijeti što sam sve radila...

Prvo smo fra Branimir, fra Matija i ja morali urediti bibliokontejner kojega smo nazvali "Limenko". Nije to bila nimalo lagana zadaća. Heeeej, trebalo je posložiti na police više od 12 tisuća knjiga!!! I ne samo to. Svaku knjigu smo posebno označili te uveli u računalni sustav. Uostalom, bit ću neskromna, posao smo tako dobro napravili da je realno očekivati skoru mogućnost uvida u kompletan popis na internetskoj stranici. "Mozak" cijele operacije bio je fra Branimir. Moja obveza je bila biti im pri ruci i trčkarati uokolo za sve što im je trebalo. Povremeno bi se malo zaigrala u zafrkanciji s našim bogoslovima da sam spas morala tražiti u bijegu u obližnji samostan. Jednom me fra Branimir tako "nagario" i trčao za mnom da sam, priznajem, poželjela poletjeti i u trenutku doletjeti u Bosnu.

No, nije sve bilo šaljivo. Striko zna da je moj otac, a njegov brat, vrstan limar. S obzirom da striko mene gleda kao dječaka, nipošto kao djevojčicu, natjerao me da iskoristim svoja znanja iz pomaganja ocu te nešto korisno napravim. Naime, samostan je pokriven limom i u vrijeme sušne sezone drva na krovovima se skupe, a ekseri i šarafi popuste. Moja zadaća je bila popraviti krovove! I nije mi bilo svejedno. Otac nije bio pored mene, striko mi je zadao odgovoran zadatak, nisam mogla ustuknuti, trebalo je sve dobro napraviti.

I tako sam se nekoliko dana pentrala po krovovima samostana, zakucavala eksere, zavrtala šarafe. I to nije bilo sve. Kad sam već bila na krovovima, striko je odlučio da bih mogla malo i očistiti solarne ćelije koje se tamo danju koriste za punjenje baterija za noćnu potrošnju.

Osim majstorskih poslova na krovu, jednom sam pokazala majstorstvo i pod krovom. U kuhinji. Kuhala sam za sve. I to u nedjelju, kad nema u samostanu kuhara Oswaldija. Tim danom fratri sami sebi pripremaju objede. A moja zadaća, koju sam sama sebi zacrtala, bila je sve njih iznenaditi kad se vrate s molitve i dočekati ih s večerom. Špageti s umakom i mesom bili su im iznenađenje. I, ako me nisu lagali, bili su oduševljeni. Ako su me i lagali, sve su pojeli. Nisam ostala dugo, trebalo je malo i prileći i odmoriti se za sutrašnji dan. Nikada nisam ni mogla pretpostaviti što će me ujutro dočekati, hoće li nas striko negdje odvesti u šetnju ili nas zaposliti na kojekakvim poslovima...

Nastavlja se...