U Ruandi je jedna od najprofitabilnijih tvrtki - tvornica cigli. Smještena na obali najmoćnije ruandske rijeke Nyabarongo, nedaleko od glavnoga grada Kigalija i okružena nepreglednim močvarama, ta tvornica na simboličan način predstavlja razdjelnicu moći Kigalija i ruralnog ostatka Ruande. Stoga i ne čudi što svim gostima glavnoga grada, koji se tamo zapute iz udaljenih Butarea, Gitarame ili Cyangugua, golemi pogoni i bezbroj različitih modela cigli, koje se tamo suše, predstavljaju san. Jer, imati kuću od cigli u zemlji u kojoj se nastambe većinom grade od blata i kravljih balega ne može svatko priuštiti.

Moji učenici će znanjima koje stječu u našoj strukovnoj školi promijeniti takvu situaciju. Nedavno su, nakon nekoliko godina izučavanja svih tehnika zidanja i izgradnje kuća, učenici prvi put učili praviti ciglu! Nije bilo lako, nije se spavalo nekoliko dana, cijela okolica se dimila kao u zeničkoj željezari, ali – uspjeli su!

Zadaći su pristupili vrlo ozbiljno. Rekao sam im da donesu glinu i pijesak, jer, ipak, to su osnovni materijali od kojih se pravi cigla. Kalupe smo već ranije pripremili. Nakon što su napunili kalupe u željenom omjeru gline, pijeska i vode, morali su izvaditi oblikovanu smjesu i posložiti ju na goleme hrpe koje su, gledajući iz daljine, nalikovale piramidama. Tada su naložili vatru u "podrumu" tih piramida i tri dana je održavali da svojom toplinom pospješi i ubrza sušenje cigli.

Ponosan sam jer su cijeli posao napravili bez moje nazočnosti. Uvažili su sve moje upute, kao što su i nekoliko mjeseci ranije, također po uputama, osposobili zemlju za školski vrt.

Najveća nagrada će im biti što će na tim ciglama moći usavršavati zidarska znanja i tehnike koje će im se objasniti u školi. Napravljenim ciglama će omogućiti i izgradnju učionica u novoj školi. A ni posao u onoj tvornici blizu Kigalija neće im biti nemoguća misija.