Moje ime je Ngezahayo Mathias. Danas sam sretan šesnaestogodišnjak svijetle budućnosti koja obećava - student sam druge godine tesarstva u školi pri Centru Otac Vjeko. Sve do nedavno moj život nije bio tako lak. Ispričati ću vam priču o mome djetinjstvu.

Rodio sam se 1994. godine u Nyagasozi. To je selo koje se nalazi vrlo blizu župe Kivumu – tek nekih 5km dalje. Najstarije sam dijete u obitelji. Za nesreću, moj otac umro samo dva dana prije mog rođenja. Nisam imao priliku ni upoznati ga, ni zbližiti se s njim.

Sve je bilo u redu do moje sedme godine. Kao i ostala djeca  krenuo sam u prvi razred osnovne škole. Odjednom je moja majka ostala trudna i ubrzo rodila sina. Dobio sam slatkog malog bracu, ali nisam bio sretan. Dok su drugi slavili, mnoga su mi pitanja prolazila  kroz glavu i mučila me. Nisam vidio muškarca u našem domu, kako može ostati trudna? Bez supruga? Bez muškarca??? Brinuo sam se, ali sam o svemu šutio. Nekoliko godina kasnije rodila je djevojčicu, pa onda opet dječaka. U par riječi, imam dva brata i jednu sestru i svi mi imamo različite očeve.

Iznenaditi će vas, ali uza sve to mogu reći da moja majka ima i neku vrstu lude sreće. To je u skladu s običajima u našoj kulturi – kada muškarac umre udovica više ne smije rađati u njegovoj kući i na njegovoj zemlji, osim ako se ponovo ne uda za člana iz pokojnikove obitelji. Na primjer, suprugovog brata. Očevi roditelji (moji baka i djed) umrli su prije sinovljeve smrti, a kako tata nije imao ni braće, samo jednu sestru -  kada su se rodili moja braća i sestra nije bilo nikoga tko bi se bunio, ili otjerao majku iz našeg doma.

Osnovnu školu napustio sam kada sam bio u petom razredu. Na to sam se odlučio zbog prilika unutar obitelji. Nisam bio siguran u svome vlastitom domu, većinu vremena provodio sam u stalnoj svađi s majkom. Željela je imati još djece, ali sve bez ikakve odgovornosti i brige za njih, svaki put s novim muškarcem koji nije imao niti namjeru pomagati joj u odgoju.

Dakle, u našoj kući ja sam bio najstariji muškarac pa tako i glava obitelji. Odlučio sam se pronaći način kako zaraditi nešto novca i biti neovisan o majci. Počeo sam sa sadnjom graha. Kasnije sam prodao taj grah i od zarađenog novca kupio dvije kokoši. Zovemo ih pondeze- to je posebna vrsta koja daje nešto više jaja od običnih koka. To je bio moj prvi korak – postao sam mali farmer. Prodavao sam jaja moje dvije pondeze. Prošlo je dosta vremena, ali ipak sam zaradio dovoljno novca (5000FRW što je otprilike 10 USD) od kojeg sam uspio kupiti svinju, ili kako je mi ovdje  zovemo - inkwavu. Bio sam presretan kada mi je okotila osam malih praščića. Prodao sam ih za 36000 FRW (72 USD) i zaradio jako lijepu svotu. Od zarađenog novca odlučio sam se kupiti samo dvije koze, tako da mi nešto i ostane. Napokon sam imao dovoljno za sebe – za  kupiti nešto odjeće, ali i za početi rješavati obiteljske probleme. Od trenutka kada sam počeo zarađivati vlastiti džeparac promijenila se i moja pozicija u obitelji. Od tog se trenutka u potpunosti izmijenio odnos majke i mene.

U svim obiteljima je isto - onaj koji radi, zarađuje i tako doprinosi kućnom budžetu isto tako može i odlučivati o obiteljskim pitanjima, a ponekad njegova riječ smije biti i ‘zadnja’. Sada me majka trebala, i zato je morala slušati i pokušati razumjeti i moje mišljenje. Napokon sam uspio kontrolirati njenu disciplinu, napokon je morala uzeti u obzir i prihvatiti i moje savjete.

Danas je ona dobra osoba. Radi i ponaša se prikladno i zaista mogu biti ponosan kada je zovem svojom majkom. Ranije sam se sramio nazvati je tim imenom. Smatrao sam je prostitutkom i mislio sam da mi se čitavo selo ruga i podsmjehuje zbog nje.

Nakon svih tih problema, napokon sam počeo razmišljati i planirati i svoju budućnost. Ali prošlo je mnogo godina i više nije bilo moguće vratiti se u osnovnoškolske klupe. Odlučio sam se poslati molbu u školu Centar Otac Vjeko. Zanimao me odjel za drvodjelca. Ne možete zamisliti kako sam bio sretan kada je stigao odgovor da sam primljen!

Počeo sam s nastavom prošlog siječnja. Nije mi bilo lako prilagoditi se novoj okolini. Zbog mog djetinjstva, nisam volio gužvu i ljude koji puno pričaju. A škola je uvijek bila puna učenika i uvijek je bilo bučno i glasno. U početku sam bio potišten i osjećao sam se vrlo loše, ali do danas sam se u potpunosti naviknuo. I zaista sam sretan dok učim za svoju novu karijeru, ali i dok se družim i razmjenjujem iskustva s mojim kolegama i učiteljima.