U 26 godina života i rada u našem samostanu Oswald Ngendahimana, kojega od dragosti zovemo Oswaldi, dočekao je i otpratio 23 fratra. Najradije bih rekao da je Oswaldi jedina konstanta Kivumua, naš dobri duh! A s obzirom što je proživio u svojih 46 godina života dodao bih i da je to čovjek čiji život zaslužuje filmsku ekranizaciju...

Oswaldi nije navršio ni prvu godinu, a već je ostao bez oca. U stvari, otac mu je otišao na "privremeni rad u susjednu Ugandu" i nikada se više nije vratio. Štoviše, nikada se nije ni javio svojoj obitelji! U mladosti je ostao i bez majke, tako da je Oswaldi, praktički, preuzeo skrb o bratu i sestrama. Osnovnu školu je završio, ali unatoč odličnim ocjenama i izraženoj nadarenosti za gotovo sve čime se bavio, nije nastavio školovanja.

Doživjeo je sudbinu većine Ruanđana – neimaština mu je postala prepreka za napredovanje. Oswaldi je tračak nade vidio u fratrima koji su u Kivumu došli početkom '80-ih godina prošloga stoljeća. Ponudio se za pomoć u gradnji samostana i počeo je raditi kao zidarski šegrt.

Fra Vjeko Ćurić je u izrazito snažnom i tihom mladiću nešto prepoznao te ga je zaposlio kao vrtlara. U sljedeće četiri godine Oswaldi je, paralelno s održavanjem zelenila, pomagao u izgradnji samostana časnih sestara, centra za neishranjene i novicijata. A 1987. godine Oswaldi započinje posao koji će ga obilježiti na širem prostoru. Oswaldi na fra Vjekinu inicijativu ulazi u tajne kuhinje i vrlo skoro postaje jedan od najboljih ruandskih kuhara.

Podučavan od naše dobrotvorke Mary u Mbarareu u Ugandi, Oswaldi usvaja znanja talijanske i hrvatske kuhinje. Uz to se ne ustručava eksperimentirati po recepturi iz knjiga. Naravno, s namirnicama dostupnim u Kivumuu i susjednoj Gitarami! Često volim reći da je Oswaldi svojevrsni alkemičar 21. stoljeća – od ničega zna napraviti pitu! A vjerujte kad vam to kaže Bosanac!

Oswaldi se paralelno skrbio i za hendikepiranu djecu koja su živjela u samostanu, a među kojima je bio i naš sadašnji učitelj krojačima Joseph.

Tijekom genocida 1994. godine Oswaldi je bio desna fra Vjekina ruka. Skrbio je o izbjeglicama koji su utočište tražili i dobili u našem samostanu. Sve one koje je fra Vjeko dovodio u samostan, kaneći ih prebaciti u susjedni Burundi, Oswaldi je osobno sakrivao. I noću prebacivao šumama i gorama do 11 kilometara udaljene Biskupije. Nerijetko su te akcije trajale po cijelu noć. Fra Vjeko je uz Oswaldijevu pomoć spasio više od 40.000 ljudi od sigurne smrti!

Približavanjem pobunjenika Kivumuu, krajem lipnja 1994. godine, Oswaldi se s uspaničenim župljanima uključio u egzodus prema susjednom Kongu. Fra Vjeko je tada bio u Burundiju i Oswaldi je shvatio da je njegova obveza zadnji izaći iz samostana i pritom zaključati vrata. Sa sobom je ponio ključeve, pokrenuo suprugu i dvojicu sinova, ali je i cijelim putem nosio jedno hendikepirano dijete!

Niti dva mjeseca kasnije, kad se nimalo ne može reći da se politička situacija smirila, Oswaldi je iz Gome u Kongu pješice krenuo u Mbarare u Ugandi fra Vjeki vratiti ključeve od samostana. Ali, do tamo je Oswaldi trebao propješačiti skoro 300 kilometara. I Oswaldi je to napravio – za tri dana!!! Potom je, opet pješice, ponovo otišao svojoj obitelji u Kongo u najlonski šator u izbjegličkom logoru. Tek dvije godine kasnije ih je sve doveo natrag u Kivumu.

Povratkom u Kivumu Oswaldi preuzima kuhinju samostana. Sada već on druge podučava malim tajnama velikih majstora kuhinje. Šaljemo ga u Burundi i Keniju da obučava kuhare u drugim samostanima.

A kad odlučimo zafeštati, okrenuti janjka na ražnju, i tada Oswaldi preuzima ulogu animatora. Toliko se razigra u plesovima da nekad bos završi u vatri. Malo puhne u opečenu nogu i – nastavlja dalje plesati. Oswaldi – naš dobri duh i kuharski kralj Ruande!