Napokon sam našao malo vremena i uhvatio se pisanja. Ovdje ćete naći odabrana opažanja i priče s našeg putovanja.

Genocid

U Ruandi niste nikad dovoljno daleko od sjećanja na genocid iz 1994. Kada smo  jedan dan svratili u Kigali više puta smo se zaustavljali da bismo vidjeli  mnoge znamenitosti i mjesta koja su nam poznata iz filmova poput: 'Shake Hands With the Devil', 'Shooting Dogs' i 'Hotel Rwanda'. Također smo posjetili i memorijalni muzej Kigali Genocide Memorial. To je bilo iskustvo koje nas je u najmanju ruku 'otrijeznilo'. Užasi genocida su uistinu nedokučivi. Upoznali smo dvoje ljudi koji su ostali bez svih članova svoje obitelji.

Zanimljivo je istraživanje do kojeg sam došao preko UNICEF-a, a bavilo se anketiranjem ruandske djece nakon genocida. Saznanja su strašna: 99.9% ih je bilo svjedokom nasilja 80% je doživjelo smrt u obitelji 91% je vjerovalo da će umrijeti 70% je bilo svjedokom nečije smrti ili ranjavanja 62% je doživjelo prijetnju smrću 88% je vidjelo mrtve, ili njihove ostatke

Tijekom posljednjih par dana još smo se jednom prisjetili užasa genocida. Posjetili smo gradić Kibuye na obali jezera Kivu. To je prekrasni, miran i opuštajući dio Ruande – u izravnoj suprotnosti sa njegovom nedavnom prošlosti.

Bili smo smješteni u domu st. Jean koji se nalazi odmah do 'Genocide Memorial' crkve u kojoj je 1994. preko 4,000 Tutsija našlo utočište. Rulja, pripita rakijom od banane, kroz vrata i prozore bacila je granate u predvorje, a onda mačetama i toljagama nasrnula unutra završiti posao. Trebalo im je tri sata.

Kratka šetnja niz cestu vodi do sportskog stadiona. Odmah do njega je masovna grobnica u kojoj je pokopano preko 10,000 ljudi.

Područje uokolo grada bilo je poprište najgoreg genocida i masakra. Do 1994. prefekt Kibuye imao je najveći postotak Tutsija u Ruandi – njih 20%. U kratkom razdoblju od nekoliko tjedana čitave zajednice bile su izbrisane, ne ostavljajući niti jednog svjedoka koji bi mogao razotkriti zločine.

Sud Gačaća

Utorkom poslijepodne sve staje. Dućani se ne smiju otvoriti. Poslovi se moraju prekinuti. Smiju poslovati samo prijeko potrebne službe. Škola ovdje u Kivumu ostaje otvorena samo zahvaljujući posebnoj odredbi vlade.

Gačaća sud za genocid osnovan je 2001. u cilju da isprazni zatvore prenatrpane tisućama osumnjičenika za genocid. Većina njih u zatočeništvu je čekala sudski proces i preko sedam godina. Osam godina poslije ni neki od prvih zatvorenika još nisu došli na red za suđenje. Tada je procijenjeno da bi normalnom sudskom sustavu trebalo preko 100 godina samo da riješi zaostatke.

U lokalnim zajednicama izabrali su 250,000 žena i muškaraca da rade na ovim novostvorenim sudovima. Obučili su ih za rješavanje sukoba i sudsku etiku. Za svoj rad nisu plaćeni, ali dobivaju besplatnu medicinsku skrb i školovanje za svoje obitelji. Otprilike je 11,000 takvih sudova duž Ruande sa vijećem od 19 sudaca po pojedinom sudu. Da bi bilo valjano, svakom zasjedanju mora prisustvovati najmanje 15 sudaca i 100 svjedoka.

Sud prvo identificira žrtve genocida. Tada se prepoznaju osumnjičeni i kategoriziraju prema stupnju svojih zločina. Osumnjičenici prisustvuju  sudu u lokalnom području gdje svjedoci jedan po jedan svaki govore za ili protiv njega. Oni koji u potpunosti priznaju krivnju i pokaju se dobivaju blaže presudu. Sudovi imaju ovlasti ispitati i osuditi svakoga tko je izvršio zločin za vrijeme genocida. Ozbiljnije tvrdnje, kao  planiranje ili provedba genocida ispituju se i na pravome sudu.

Šalica kave

Sve do prije par mjeseci mislio sam da ruandska kava raste u vrećicama, ili, prigodno, u limenkama. Nije baš tako.

Oko Božića fra Ivica nam je darovao vrećicu ruandske kave. Ta kava imala je najbolji okus od svih koje smo do tada kušali.  Sve do prije par tjedana nisam imao predodžbu oko količine posla u procesu njene proizvodnje i pripreme. I to usprkos činjenici da sam kupovao kavu ovlaštenih proizvođača.

Zanemarujući sadnju i rast grma kave i uzimajući u obzir samo berbu i ručnu pripravu zrna ostao sam iznenađen koliko posla treba samo za  preradu. Prvo se rukom kupe zrna koja se potom sortiraju prema zrelosti i boji. Tada se meso zrna uklanja jedno po jedno, opet rukom.

Sjemenke kave – ili zrna – tada se natapaju u vodi i brzo dođe do fermentacije. Namakanje i fermentacija pomažu da se ukloni klizavi namaz sluzi sa zrna. Zrna se čiste i peru više puta sa velikim količinama svježe vode da bi se uklonio talog. Na kraju se suše na plahti.

Opet se razvrstavaju rukama kako bi se ravnomjerno sušila. Postupak ručnog pranja proizvodi bijela zrna i  vrlo je cijenjen jer zrna oprana mehaničkim procesom nisu tako čista, a talog  nakon takvog postupka daje kavi prilično gorkast okus.

Oni koji znaju rade....

Kažu: Oni koji znaju ... rade,

A oni koji ne znaju ... uče druge kako se to radi.

Moguće da nakon toga slijedi da oni koji znaju nikako ne uče učitelje. Ili će upravo postati upravitelji?

Zadnjih nekoliko tjedana svi mi smo radili s učiteljima. Jane i Estee, dok je još bila tu, učile su ih engleski jezik. Budući da će od iduće godine minimalno 50% nastavnog materijala i razredne nastave morati biti na engleskom a u vrlo bliskoj budućnosti čak i sva. Prošle godine predavanja su bila na francuskom i kinyarwanda jeziku pa gotovo nijedan učitelj nema službenu naobrazbu engleskog jezika i većina ih je samo usput pokupila pokoju riječ, naučila nešto slušajući muziku na CD-ovima ili kasetama, ili ponekad gledajući nedjeljom popodne video u Crkvi.

Naš sin Timmy pomagao je učiteljima da savladaju neke osnovne vještine na računalu. U većini slučajeva temeljne. Neki su učitelji napredovali vrlo brzo i Google Sketchup među nekolicinom postao je veliki hit.

Ja sam radio na upoznavanju s novijim tehnikama učenja, da im pomognem pri prijelazu s tradicionalnog autoritativnog sustava, usmjerenog prema učitelju, na noviji usredotočen na učenike. Dosta smo vremena proveli raspravljajući i vježbajući alternativne metode prenošenja znanja preko školske ploče. Razmotrili smo moguće tehnike uključujući i različite oblike strategije učenja putem suradnje, koristeći rasprave u učionici. Također, svratili smo pogled i na potrebe planiranja unaprijed za sve nastavne sate i kako ih i napraviti za pojedino predavanje. (Osjećam užasnu krivnju u trenutku pisanja ovog dijela).

Ovdje su svi učitelji jako posvećeni svome poslu i marljivo rade. Neki, da bi došli do škole, moraju pješačiti i preko dva sata. Radi se od 8:00 do 16:30, ili ponekad 17:00 svakoga dana što znači da neki učitelji započinju i završavaju dan pješačeći po mraku. Odlazak po vodu često je dodatnih pola sata hodanja, a tada još treba vremena za upaliti vatru i skuhati obrok. I uza sve to, učitelji su nas i dalje molili da imamo predavanja i subotom i nedjeljom. Povremeno smo i ih imali, ali ne baš često.

Trebao bih napomenuti da su već 2 tjedna školski praznici tijekom kojih učitelji nisu plaćeni.

Pustolovine u vožnji

Otkad sam stigao u Ruandu dosta sam vozio. Ponekad po nalogu da pokupim dijelove, ponekad vozeći ljude na različita odredišta, ponekad u ili iz Kigalija, a osim toga za razgledavanje ili posjet.

Za vrijeme prvog dolaska u Kigali bio sam poprilično prestrašen naizgled potpunim kaosom kojeg sam promatrao na ulicama. Nisam mogao ni zamisliti da vozim kroz taj čudesno zbunjujući nered. Ipak, bizarnost tog prvog dojma se značajno promijenila u nešto sasvim normalno  i u shvaćanje kako stvari tu funkcioniraju na svoj način.

Za početak nekoliko informacija iz pozadine. Vožnja je u početku bila poprilično čudna budući da su komande u Ivičinom autu na desnoj strani a vozi se po istim pravilima kao u Sjevernoj Americi ili kontinentalnoj Europi. Kao drugo, prometni znakovi gotovo da i ne postoje, ili znate kojim putem trebate ići ili ne.  Treće, zaboravite sve što znate o vožnji u Kanadi.

Dok Ruanđani voze istom stranom ceste kao i mi to vrijedi samo u teoriji. Središnje linije često služe kao vodiči a često se po njima rašire polu-prikolice dok lupaju po cesti. U slučaju ozbiljnijih rupa na cesti centralna linija više nema nikakvu svrhu i više puta sam prošao pokraj vozila iz suprotnog smjera dok smo oboje bili u suprotnim trakama. Baš kao što je trava uvijek zelenija s druge strane tako vjerojatno i rupe izgledaju manje u suprotnoj traci.

Zapravo stanje glavnih prometnica u Ruandi je impresivno u odnosu na afričke standarde. Čini mi se da smo u Ugandi proveli jednako vremena vozeći se po rovovima kao i po autocesti. Većina ugandskih prometnica se može najbolje opisati kao rupe s isprekidanim zakrpama asfalta. Kako čujem Kongo je čak i gori i cesta, kozji put, zemlja (za vrijeme sušne sezone), ili rijeka ( za vrijeme kišne sezone) su ekvivalentni i zamjenjivi termini. U Kanadi imamo koncept koji podrazumijeva da vozilo s lijeve strane mora propustiti drugo vozilo. Ruanda ima koncept po kojem najveće i najmoćnije vozilo ide prvo i radi što god poželi.

Daljnje razlike su u tome što ukoliko imate pravo ili 'moć' morate ih aktivno iskoristiti prije nego netko drugi (obično u zadnji mogući tren) iskoristi to umjesto vas. U praksi to znači da ukoliko se vozite u kružnom toku u unutrašnjoj liniji i želite izaći a postoje auti u vanjskoj liniji oni vam to neće dopustiti ukoliko ih ne prisilite. Vožnja je zapravo po principu nagazite na kočnicu ukoliko ne želite izbjeći neizbježne i opasne nesreće.

Signalna svjetla se ovdje koriste u različite svrhe. Promjena trake je najrjeđe korišten slučaj upotrebe. Još uvijek sam zbunjen kako da opišem njihovu upotrebu ali evo. Lijevo (vozačevo) signalno svjetlo označava: Smiješ me proći, Ne smiješ me proći, Želim skrenuti lijevo, Želim skrenuti desno, Zdravo, Doviđenja. Isto tako desno signalno svjetlo označava: Smiješ me proći, Ne smiješ me proći, Želim skrenuti lijevo, Želim skrenuti desno, Zdravo, Doviđenja. Kao dobar kanadski vozač u početku sam signalizirao svaki put kad bih želio skrenuti. Budući da nisam naviknuo na vožnju u autu s komandama na desnoj strani u kojem je sve obratno, svaki put kad bih signalizirao skretanje upalio bih brisače. Ostali vozači nisu to uopće primijetili ili nisu marili.

Prednja svjetla imaju još mističniju upotrebu. Naravno, služe za osvjetljavanje ceste budući da u Ruandi nema mnogo javne rasvjete, ali i oni služe za neku vrstu tajnih rituala. Meni neshvatljive, ali jasne svima učlanjenima u tajno društvo, bljeskovi kratkih i dugih kombinacija zraka prenose mnoštvo poruka. Obično je svjetlo iz prednjeg svjetla povezano s tajnim znakovima s rukama. Većina je vezana uz lokaciju sljedeće policijske kontrole. Izgleda tako da su prednja svjetla moderna verzija afričkih bubnjeva koji pričaju.

Jedna od jedinstvenih značajki prometnica u Ruandi je ograničenje brzine na 65 km/h. Iako tih 65 km/h djeluje dosta konzervativno morate imati na umu da je nagib ceste popriličan a zavoji zaista impresivni zbog na tisuće strmih brežuljaka. Teretni kamioni stoga većinu vremena voze u prvoj ili drugoj brzini.

Prometni zakoni se striktno provode. Na svakih par km dočekat će vas policija spremna da vam naplati kaznu za prebrzu vožnju (Na putu dugom 42 km od Kivumua do Kigalija susrest ćete 6-12 policijskih kontrola). S kaznom od 300$ prebrza vožnja može biti iznimno skup hobi u zemlji u kojoj možete unajmiti radnika da radi od zore do mraka, 7 dana u tjednu za 20$ mjesečno. Još gora je činjenica da vozač nema pravo žalbe na sudu u slučaju da dobije kaznu. Riječ policajca protiv vaše jednom kad je kazna napisana znači da je morate platiti. Oni koji ne plate odlaze u zatvor. A zatvori u Ruandi su pretrpani do te granice da se spava u smjenama i svatko mora osigurati vlastitu hranu. Tamo ne želite ići. E da, zaboravio sam napomenuti, policija nema radar. Brzina kojom vozite je zapravo samo njihova procjena.

Kakogod, uvijek se može tražiti i pomoć državnog suda. Isprika i nekoliko dolara diskretno usmjerenih u prave ruke - i obično se zaobilaze propisani kanali. Broj vozača koje policija svaki dan uhvati u prebrzoj vožnji zaista je impresivno velik. Čuo sam da neposredno prije vjenčanja policajac (ili policajka) budu premješteni  u prometni odjeljak bar na jedan dan. Kao Europljanina mene nisu često zaustavljali.

Većinom ako bi me i zaustavili bio bi to lokalni policajac koji bi prepoznao Ivičin auto i samo bi htio pozdraviti, ili jednom, zaustavio me i vrlo pristojno zamolio ako je moguće da povedem njegove prijatelje.

Prije nekoliko večeri ponovno me zaustavila policija. vozio sam nekih 60 km/h. Pitao me gdje idem i odgovorio sam mu u Kivumu. Tada je upitao jesam li jedan od franjevaca. Odgovorio sam mu da nisam, ali da radim s njima. 'Oče' – obratio mi se, očito ne razumjevši u potpunosti moj odgovor. 'Oče, morali bi usporiti u nastavku vaše vožnje, ili ću biti prisiljen napisati vam kaznu za prebrzu vožnju'. Odlučio sam da je bolje složiti se s njim nego raspravljati o svakoj točki zakona (kao na primjer, kako je uopće  moguće dokazati da sam prebrzo vozio samo gledajući u auto), ispričao se i rekao da ću svakako sporije voziti na ostalom djelu puta do kuće. 'Oče, mislite li da bi mi mogli kupiti večeru jer vam nisam ispisao kaznu?'. 'Nemam dovoljno novca', odgovorio sam mu. 'Znate, mi franjevci zavjetovali smo se na siromaštvo'.  Smijao se kad sam mu predao manje od jednog kanadskog dolara.

Malo sam počeo biti zabrinut oko mog povratka kući. Vožnja po Ruandi sada mi se čini potpuno normalna. Bojim se da ću kada se vratim kući pokušati voziti sa suvozačevog sjedala, zanemarujući sva prometna pravila, a kada me zaustavi policija pokušati ih praviti budalama.

Aerodromi  i izgubljena prtljaga

Dobili smo obavijest da je Esteeina prtljaga sigurno stigla do Kalgarija. Ona je doputovala nekih dva tjedna prije. Njene torbe su uživale u produženom boravku na aerodromu u Entebbe-u.

Izgleda da je za našu obitelj izgubljena prtljaga na povratku doma postala i više nego uobičajena. Srećom dosad nismo imali problema s izgubljenom prtljagom pri dolasku na stranu destinaciju. Dovoljan je izazov suočavanje s aerodromskom birokracijom od doma. Naš let u Afriku je bio čudesno normalan.

Budući da smo putovali s avionskim kartama British Airlines-a namijenjenim ljudima koji se bave misionarskim radom bile su nam dozvoljene tri torbe od po 23kg. Sakupili smo školske i medicinske potrepštine za Kivumu. Ipak smo imali više kg nego što smo smjeli i službenik na aerodromu nas je upozorio da ćemo morati nadoplatiti za taj višak.  Predosjećali smo da bi se to moglo dogoditi ali smo bili odlučni da iskoristimo sve prednosti raspodjele težine i da utrpamo do zadnje stvari koju smo mogli ponijeti za školu. Naša osobna prtljaga, odjeća, higijenske potrepštine i sl. će morati stati u ručnu prtljagu. Jedna torba je bila iznimno teška pa sam morao objasniti da je to torba pretrpana s knjigama i materijalima za podučavanje za ruandsku  školsku djecu i siročad. Ponudio sam srediti da svaka torba zadovoljava propisanu težinu vadeći predmete namijenjene sirotištu. Nakon trenutka odgađanja i velikog uzdaha osoba na šalteru je rekla kako nije potrebno i umjesto toga zakačila «Caution – Heavy» naljepnicu na svaku torbu.

Gdje je dovraga Bujumbura?

Prošlog smo tjedna, Jane, Timmy i ja, zajedno sa fra Ivicom, Magdalenom i četvero Hrvata iz Splita  uživali u trodnevnom putovanju po Burundiju. Magdalena studira zadnju godinu medicine i državljanaka je Austrije. Magdalenin otac i Ivica su prijatelji iz djetinjstva.

Smješten južno od Ruande, Burundi se nalazi u sendviču između Tanzanije na istoku i jugu te DR Konga na zapadu. Otprilike je iste veličine kao i Ruanda, malo manje 28 000 km2 sa procijenjenim brojem stanovnika od približno 8.700.000. Glavni grad je Bujumbura na obali jezera Tanganjika.

Burundi je jedan od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Najmanji doprinos po stanovniku ima zbog civilnih ratova, korupcije, slabo dostupnog školovanja i utjecaja HIV/AIDS-a. Glavni posao im je izvoz kave i čaja.

Burundi je sestrinska zemlja sa Ruandom, dijele istu tragediju i sukob između Hutua i Tutsija. 1993. Burundi je započeo novu eru u povijesti sa prvim demokratskim izborima i njihov je prvi Hutu voditelj države Melchior Ndadaye.  Kako bilo, nakon par mjeseci Ndadaye je bio pogubljen, postavljajući tako scenu za nasilje između Hutua i Tutsia u kojem je ubijeno oko 300 000 ljudi, pretežno civila. Početkom 1994. godine parlament je izabrao drugog Hutua, Cyprien Ntaryamira za presjednika. Ali i on je bio ubijen u travnju zajedno s predsjednikom susjedne Ruande kada je avion kojim su putovali srušen poviše Kigalija. Ovaj događaj prethodio je zajedno Ruandskom genocidu te Burundskom građanskom ratu.

Civilni rat je završio prije par mjeseci s predajom vođe zadnjih pobunjenika i novog dogovora oko podjele vlasti. Zadnjih je godina glavni grad Bujumbura bio bombardiran od strane pobunjenika, te je bilo puno žestokih okršaja i žrtava u ovom području. Granični dijelovi Burundija su do nedavnog prekida vatre bili notorno opasni. Kraj rata vratio je 450 000 izbjeglica te su sada započeli konflikti oko vlasništva. Mnogo izbjeglica još uvijek čeka u Tanzaniji.

Unatoč nedavnim problemima u Burundiju, doživjeli smo ga kao jako ugodno mjesto za posjetu. Na mnoge načine činio se manje napet i slobodniji od Ruande gdje je sve kontrolirano. Možda je obuzdavanje prava cijena sigurnosti u centralnoj Africi. Iako je statistički siromašniji od Ruande, u Burundiju je dostupnija hrana i to po nižim cijenama. Pretpostavljam da je u 15 godina rata i nedostatak investiranja stranaca i domaćeg stanovništva pomakao novac izvan države u sigurnije luke pa su tako statistički podaci na samome dnu. Za prosječnu osobu ima više opcija, više hrane i zasigurno više osobne slobode nego u Ruandi. Zasigurno doprinos po zemlji je veći, a gustoća stanovnika upola manja nego u Ruandi, što bi se moglo ubrzo promijeniti s obzirom da Burundi ima veliki porast novorođenčadi.

Jedna od usputnih mjesta na putovanju po Burundiju je južni izvor Nila. Nisam siguran koliko točno pravih izvora Nila postoji (Ruanda ih ima bar dva), ali ovaj mora da je jedini pravi izvor jer našli smo i piramidu na vrhu. Iako nismo bili jedini Muzungus (bijelci) u Burundiju bili smo manjina koja nije zaposlena u UN-u. Plaže su bile napuštene. Rečeno je da se plaže napune za vikende i kada je ljepše vrijeme, ali svejedno smatram da su hoteli, noćni klubovi i sl. poprilično prazni.

Na povratku u Ruandu stali smo u Butare. Moje već jako visoko mišljenje o Ruandi popravilo se kada sam otkrio da se hladni Guiness može kupiti za 1.25$ kandskih dolara. Hladna jela svih vrsta ugodno su iznenađenje i šok s obzirom da u Kivumu nismo stalno imali struju ni hladnjak. U sramotno lošem istraživanju o Ruandi nisam uspio otkriti da se Guiness proizvodi pod licencom u Kigaliju.

Za večeru smo naručili žablje batke, puževe i steak tartar sa salatom. Za slučaj da mislite kako naručivanje sirove govedine, žabljih bataka, puževa i salate u Africi nije najpametnije jeli smo sa Magdalenom ( doktoricom)  i Ivicom (svećenikom). Osigurali smo se za svaku situaciju.

Splićani ipak ništa nisu željeli prepustiti slučaju pa su čak, s nama neshvatljivim, neusporedivo većim oduševljenjem iz prenatrpanih ruksaka izvadili jednu od brojnih tegli Nutelle koje su očajnički tražili po svakom gradu i u svakom dućanu na koji su naišli, i u zadivljujuće kratkom roku žlicom dovršili svoju večeru. Da, zaboravio sam napomenuti da su pojeli i Nutellu moga sina Timmy-ja. Ali on je ionako nije stigao isprazniti ni u mjesec dana. Njima je trebalo nekoliko minuta.

Nakon večere u Butare-u Ivica nas je ostavio u Kivumu odakle samo krenuli malo južnije do Butarea.

Kongo je «vrlo pokvaren»

Nakon što smo proveli noć pored Butarea sa fra Innocentom i drugim franjevcima uzeli smo taksi nazad do Butare-a sa svrhom pronalaska autobusa do Cyangugu-a na granici Ruande i DR Konga. Nakon trčanja oko sat vremena i traženja slobodnih mjesta po autobusu odustali smo i uzeli lokalni mini bus, ili 'pileći autobus' kako smo ih imali običaj zvati. Prednost ekspresnog autobusa je sto imate zagarantirano mjesto za sebe, barem u teoriji. Djeca se ne računaju, kao ni paketi, kutije, koze, kokoši... Isto tako ne postoji ni prolaz u autobusu jer je on zauzet s vrlo tvrdim i neudobnim preklopnim sjedalima. Oko 30 ljudi stane u ekspresni autobus (ne računajući one koji se još uspiju ugurati). Oni su relativno novi i većinom u dobrom stanju. Cijena je oko 6 dolara za četiri sata putovanja, a plaća se kada kupite kartu.

Mini autobusi su dva puta manji od ekspresnog autobusa. Kada se vozite u mini-busu nemate nužno rezervirano sjedalo za sebe. Iako postoje vrlo visoke novčane kazne i strogi zakoni koji zabranjuju uzimanje više putnika nego što ima mjesta, izvršavanje tih zakona ovisi o lokalnim dogovorima između vozača i prometne policije (Pogledaj dio o vožnji u Ruandi za više informacija o alternativama za pravosudni sustav.) Naravno, djeca se ne broje kao da zauzimaju mjesto, kao ni torbe, kutije, vrećice, koze, kokoši, prijatelji, svatko tko zastavi minibus, kanistri kerozina, madraci, itd. Također ni ovdje nema prolaza jer je on zauzet s vrlo tvrdim i neudobnim preklopnim instrumentima preostalima iz španjolske inkvizicije. Oko 20 ljudi stane u mini bus (ne računajući one koji se još uspiju ugurati, naravno). Ovi autobusi su najčešće stari i većinom za sobom ostavljaju ogromne količine dima, ako i kada motor upali. Gume su obnovljene iz drugog svjetskog rata. Kočnice su opcionalne. Ispušni sustav i vrata i prozori koji rade nisu potrebni. Cijena je oko 1,5 dolara za četiri sata putovanja. Plaćate ako stignete na odredište.

Putovanje od Butare-a do Cyangugu-a je veličanstveno. Cesta je pristojna, s nešto rupa, ali upotrebljiva. Krajolik je apsolutno spektakularan jer put vas vodi preko strmih brežuljaka oslikanih šarenilom boja. Nakon sat vremena vožnje dođete do jednog od dragulja Ruande: šume Nyungwe. To je najveće područje prašuma u istočnoj Centralnoj Africi. Preko 50 km cesta ide uz rubove planina i ide na više od 3000 metara visine.

Biološka raznolikost je izvanredna. Ovdje se nalazi više od 1.050 biljnih vrsta - više od 200 vrsta orhideja, 85 vrsta sisavaca uključujući 13 vrsta primata, 300 vrsta ptica i preko 120 vrsta leptira.

Kao što iznenada dođete do prašume tako je iznenada i napustite i dođete do plantaža čaja. To je monokultura u ovoj regiji. Cesta se polako spušta prema jezeru Kivu. Jezero se proteže preko 100 km u smjeru sjever jug i pravi granicu s Kongom. Nije ni približno veliko kao što su Tanganjika i Victoria. Međutim, ako se uzme u obzir dubina jezera Kivu (do 480 metara) onda je među prvih 20 jezera u svijetu po volumenu.

Cyangugu je najjužnija luka ruandskog jezera Kivu. To je također jedan od najviše zaboravljenih gradova Ruande. Izgleda kao scenografija odrpanih špijunskih romana izblijedjele kolonijalne slave Cyangugu-a i miješa se s novim vedro obojenim trgovinama i intrigantan je ako ne neprivlačan. Postoje mnogi napušteni ostaci zgrada. Je li to posljedica jednog od mnogih sukoba koji su se dogodili na tom prostoru ili zbog dugogodišnjeg nemara ne mogu reći. Preko zaljeva je Kongo gdje je beskrajan građanski rat ostavio milijune mrtvih civila. U Kongu su najkrvaviji sukobi od Drugog svjetskog rata kada se gleda broj poginulih civila. Pročitao sam da su prošle godine sukobi u Kongu nadmašili broj žrtava u Korejskom ratu. Sada je relativno mirno u Kongo, barem u ovom području.

Godine građanskog rata i borbe oko bogatih prirodnih resursa Konga su uništili velik dio njegove infrastrukture. Što meci i bombe nisu mogle uništiti, korupcija i pohlepa su dokrajčili. Kongo, kako je jedan Kongoanac rekao, "Kongo je jako slomljen".

Granica se sastoji od kontrolnih točaka u Ruandi, mosta preko rijeke koja odvaja dvije zemlje, dugog strmog dijela ničije zemlje koju kontroliraju Kongoanci i kontrolnih točaka Konga. Rijeka koja služi kao granica je spora i čista. Primijetio sam da se na strani Ruande koristi za kupanje, plivanje i povremeno ribolov, a na strani Konga za prijevoz kanuima. U jednom trenutku je mreža rječnik brodova plovila rijekom jer Hotel de Lac gdje smo boravili ima pristup čamcima i neku vrstu mehaniziranog sustava brana za pomoć u pristajanju broda.

Postupak napuštanja Ruande i ulazak u Kongo je bio lagan. Trebalo je minutu da popunimo obrasce za izlaz iz Ruande i odgovorimo na pitanja službe za imigracije kao što su: 'U koju državu ćete ući kada napustite Ruandu?'. Osnovno zaključivanje je čini se važna kvalifikacija za posao u državnoj službi! Šetnja preko mosta je fascinantan kulturološki doživljaj jer u ovom dijelu Afrike žive Batwa-e ili Pigmejci.

Batwa ljudi pate od najekstremnijih predrasuda. Oni su socijalno i ekonomski marginalizirani. Oko 30% stanovništva Batwa u Ruandi je ubijeno za vrijeme genocida. Čak i danas manje od 2% Batwa posjeduju svoju zemlju, vrlo malo Batwa djece ide u školu, a većina u Ruandi živi ispod granice siromaštva.

Prelazeći preko mosta hodali smo strmim brdom i došli do imigracijskog ureda DRC. Jedan od službenika nas je uveo u privatni ured "šefa". Nakon pomalo površnog pogleda na naše putovnice izjavio je da nemamo vizu za Kongo i da ne možemo ući ako nemamo pozivno pismo od nekoga tko živi u Kongu i vizu. Rekao sam mu da mi je rečeno da možemo kupiti vizu za 35 $ na granici i da smo pozvani od skupine hrvatskih redovnica iz Konga. On nije ništa slušao i poslao je jednog od svojih ulizica da nas isprati nazad. Magdalena je nazvala Sestru Hrvaticu koja nas je čekala na granici i objasnila što se dogodilo. Sestra nam je rekla da čekamo na mostu, a ona će pokušati riješiti stvari. Mi smo čekali i gledali promet na mostu.

Nosači napregnuti pod teretom od 300 kg brašna utovarenih na ručno rađena kolica sa čeličnim kolima. Batwa žene nose velike vreće povrća i voća na glavi. UN-ova vozila za izbjeglice voze tamo-amo, a ponekad nam ponude i prijevoz (jesmo li stvarno izgledali toliko različiti?). Nakon par sati smo 'upoznali' kongoansku policiju na mostu. Muški policajci su najveći dio svoje energije trošili na razgovor s mladim, slobodnim i atraktivnim ženama koje su prolazile. Usamljena policajka je provela većinu svog vremena izražavajući svoju ljubav prema Timmyy-ju.

Nakon što nismo uspjeli riješiti problem na granici sestra je otišla natrag u grad razgovarati s ljudima u uredu za imigraciju DR Konga. Službenik na granici je predložio da možemo dobiti vize ako platimo svaki po 350 USD. Ona bi se u svakom slučaju morala vratiti sljedeći dan.

Pješačeći natrag na drugu stranu prošli smo još nekoliko metara do hotela De Lac, pojeli večeru, spavali, pojeli doručak i čekali da vidimo što će se događati. Kada se sestra ujutro vratila bilo joj je rečeno da muški mogu proći dok žene ne mogu. Nakon što je došao lokalni svećenik, službenik je izjavio da će za 250 USD po osobi svi naši problemi biti riješeni. Demoralizirani smo odustali i rezervirali ekspres autobus za Kigali. Mi se još uvijek nadamo pokušati ponovo na prijelazu Goma.

Prema informacijama s Interneta, vize za Kongo se često odbijaju ako imate pečat ili vizu za Ugandu, Ruandu ili Burundi. Mi imamo sve tri. Prema službenim državnim web stranicama Konga postoji mnogo različitih viza za različite dužine boravka i za jedan ili više ulazaka u državu, dosta različite cijene. Ponekad postoje različite informacije na istoj stranici. Kongo je uistinu slomljen, barem za nas u ovom trenutku.