Od tisuću do nijednog brežuljka

Zamislite da otvarate vrata i ulazite u zemlju svjetovima daleku. Zemlju toliko iznad svih vaših životnih iskustava da ne možete ni početi zamišljati. Zemlju koja je gotovo čista suprotnost vašoj. To je iskustvo Egidea Nzamurambaho. Egidea sam upoznao kad je usred zime došao u Kanadu studirati drvodjelstvo i kanadske tehnike podučavanja u Olds College (Alberta, Kanada).

Od tisuću do nijednog brežuljka

Zamislite da otvarate vrata i ulazite u zemlju svjetovima daleku. Zemlju toliko iznad svih vaših životnih iskustava da ne možete ni početi zamišljati. Zemlju koja je gotovo čista suprotnost vašoj. To je iskustvo Egidea Nzamurambaho. Egidea sam upoznao kad je usred zime došao u Kanadu studirati drvodjelstvo i kanadske tehnike podučavanja u Olds College (Alberta, Kanada).

Trenutno smo moja supruga Jayne, njena prijateljica Estee i naš sin Timmy u Egideovoj školi u Ruandi gdje oni podučavaju engleski i rad na računalu, a ja ću održavati nastavu iz metoda podučavanja.

Prije nego što vam ispričam  Egideovu priču opisat ću njegov svijet kako ga ja vidim. Ovo je moj prvi posjet Ruandi, a drugi Africi.

Ruandu zovu zemljom tisuću brežuljaka i Kivumu nije iznimka. Zaista, svakim pogledom u Kivumu dominiraju brežuljci. Neki od brežuljaka su u obliku terasa i kako fra Ivica Perić kaže terase koje je izradilo udruženje udovica genocida sredinom 1990-tih su bile prve u Ruandi. Brežuljci su obojani stotinama farmi nepravilnog oblika s različitim slojevima bujne vegetacije i tragovima raskošne crvene soli toliko karakteristične za Rift Valley.

Tisuće malih plamena ispunjavaju ne samo zrak već omekšavaju dolinu i zamagljuju udaljene brežuljke. Smještena između lijenog plavog neba prošaranog mekim oblacima i ispranog magličastim tropskim zrakom zaista je impresionistička slika u stvarnosti. Ako bolje pogledate, lako ćete uočiti sitne plantaže banana, kave, krumpira i manioka. Osim toga brojne su i biljke kikirikija, graha ili graška. Ponekad sami, ponekad u malim grupama su i papaje, naranče, grejpfrut, guava ili avokado.

Na nadmorskoj visini od oko 2000m klima je vrlo ugodna i nepromjenjiva. Temperature su konstantne tijekom godine s dnevnim prosjekom od oko 25 stupnjeva. Visoke temperature su oko 30 stupnjeva, a noću se smanje na oko 20.Nema razlike u temperaturama između godišnjih doba, razlika je jedino u količini padalina. Ovo je područje u kojem su rođene dvije najveće afričke rijeke: Nil i Congo. Ne trebam ni napominjati koliko mnogo vlage ima za vrijeme kišnih sezona i koliko je sol bogata mineralima.

Kivumu selo okružuje školu i sastoji se od mnoštva povijesnih struktura. Tipične kuće su konstrukcije sušenih glinenih blokova sa žbukom od blata iako su neke dovršene cementom. Krovovi su od spaljenih glinenih cijepova, nabrani pocinčani limovi ili od slame. Najveće građevine su crkve i Vjeko Čurić škola u kojoj radimo. Kuće koje vidite čak ni približno ne predočuju naseljenosti područja. Iako većina ljudi živi u ruralnim područjima, Ruanda je jedna od najgušće naseljenih svjetskih država.

Budući da sam stranac ili „mzungu“, selom ili okolnim puteljcima koji krivudaju preko brežuljaka i dolina nemoguće je prošetati neopaženo. Ljudi su, bez iznimke, prijateljski i znatiželjni. U tome možda i pretjeruju budući da sam uspio prepasti i rasplakati od straha nekoliko malene djece. Više puta su mi objasnili da me se djeca veoma boje jer nisu izbliza vidjeli nikog europskog podrijetla osim franjevačkih svećenika i časnih sestara. Za razliku od djece, mnogi odrasli se dolaze pozdraviti, dati mi ruku i zaželjeti sve dobro. Svako dijete školskog uzrasta (doslovno svako) trči do vas i radi jedno ili čak sve od sljedećeg: kaže nekoliko engleskih riječi, dodiruje vas, rukuje se s vama, drži vas za ruku ili samo hoda s vama. Izgleda da je to za Ruandsku djecu podjednako uveseljavajuće i uzbudljivo kao što je kanadskoj djeci vožnja velikim saonicama.

U početku sam se osjećao kao uljez slikajući selo. Međutim, ljudi ovdje su zaista oduševljeni kad ih netko slika. Obično im na zaslonu fotoaparata pokažem sliku i tada čujem urlike oduševljenja. Neki dan smo otišli u crkvu u kojoj su se održavala tri vjenčanja. Slikali smo nekoliko slika a tada smo uočili kako služben fotograf s vjenčanja slika nas, tolika je rijetka pojava „mazunga“ u ovim područjima.

Egideova škola je trenutno (a pretpostavljam da je stalno tako) središte aktivnosti. Za tjedan dana je kraj semestra, a finalni ispiti započinju u ponedjeljak. Budući da se radi o strukovnoj školi ispiti su iz teorije i prakse. Učitelji su veoma zaposleni pripremajući ispite i budući da se svi dijagrami, crteži i ispiti pripremaju ručno to je vrlo naporan posao. Učitelji ovdje su veoma marljiva grupa posvećena svom poslu. Iako nikad nisu imali priliku završiti studije ili bilo kakav tečaj iz predavanja ili pedagogije sve to nadoknađuju entuzijazmom.

U trenutku dok ovo pišem studenti drvodjelci bučno pripremaju materijal za završne projekte. Buka je daleko drugačija od buke koju bih čuo u drvodjeljskoj radionici u Kanadi. Ovdje nema struje stoga ni buke električnih aparata iako utorkom i četvrtkom radi generator i tada se može čuti zvuk čudne ručne bušilice ili češće nježno brujanje neke od šivaćih mašina studenata druge godine krojenja.

Buka zapravo nije prikladan opis onoga što čujem. Pretpostavljam da je buka relativna, ali zvuk koji čujem me više podsjeća na zvuk orkestra. Dominiraju oštri zvukovi brojnih brusilica koji polako pretvaraju grube i neupotrebljive u glatke zalihe. Periodično se razvije ritmički pozadinski zvuk. Udarac dlijeta čekićem stvara toplinu. Studenti tu, kao i studenti Kanadi i bilo gdje drugdje, konstantno čavrljaju dok rade. Kinyarwanda jezik, ipak, mojim nenaviklim ušima zvuči daleko melodičnije nego engleski pa je krajnji rezultat više kao religiozno pjevanje koje podiže atmosferu i tempo u radionici.

U Kivumu nije zamjetan samo nedostatak električnih uređaja već i nedostatak bilo koje vrste buke koju proizvodi pokretna mehanizacija. Ako ljudi ne pričaju, ili ptice ne cvrkuću jedino se čuju odjeci koraka. Bučan je i šum bicikle. A motor ili automobil u prolazu nemoguće je ne zamijetiti.  Neobično, čak su i autoceste – inače u sasvim čarobnom  stanju, pogotovo u usporedbi s Ugandom - gotovo bez motoriziranih vozila. Fra Ivica kaže da u Ruandi  s preko 10 milijuna stanovnika ima samo 25,000 registriranih privatnih vozila.

To je svijet iz kojeg je Egide otputovao. Došao je s fra Ivicom u Calgary lani, poslije Božića. Alberta je bila pod utjecajem artičkog fronta. Temperatura je bila -35 ° C.

Turobnost i sivo-snježno bijeli snijeg omotavao je grad i ispirao sve boje. Boje su same po sebi čudne, ali ledena magla koja je obavila južnu Albertu  tog dana učinila je čak i sami zrak veoma čudnim. Bio je to prizor odvojen svakog aspekta prisnosti. Čak je bilo i nezamislivo hladno.

Zahvaljujući lošem vremenu let iz Ruande do Calgary-a pretrpio je mnoga kašnjenja. Slijetanje na Londonski Heathrow kasnilo je zbog nevremena i povezani let za Calgary je propušten. Reprogramiranje Božićnih rezervacija pretvoreno je u noćnu moru i jedini relativno brzi put do Calgary-a bio je preko Otawe. Egide je uskoro otkrio da su  i useljenički i carinski postupci vrlo zbunjujući. Službenici rođeni u Ontariu malo su znali o malom gradiću Alberti, pa tako nikad nisu ni čuli za Olds College. Još je besmislenije bilo kada je sumnjičavi, ili barem oprezan službenik upitao Egide-a je li fra Ivica, katolički svećenik - oženjen!

Prilikom dolaska u Calgary, Egidea i fra Ivicu na aerodromu je dočekala Valerie Ken koja im je donijela nešto tople odjeće. Premda Egidea nikakva količina odjeće  nije mogla pripremiti na gorku hladnoću kojom se suočio već pri izlasku, od aerodroma do automobila. Činilo mu se da mu uši, koje su ga boljele i za vrijeme leta, sada otpadaju. U Albertu je došao učiti, i ostati četiri mjeseca, a sada se pitao hoće li preživjeti i prvu noć. Razmišljao je da se smjesta vrati kući, ali to je bio njegov prvi let, a izuzevši školovanje u Ugandi, i prvi put da je izvan svoje domovine Ruande.  Dopratio ga je  fra Ivica, što je bio nužno zbog mnogih njemu stranih prepreka koje je trebalo svladati. Pomične stepenice i liftovi samo su jedno od mnogobrojnih stvari s kojima se Egide tada susreo po prvi puta.

Čak mu je i hrana bila neprepoznatljiva. U Kivumu se kuha na vatri od drva, tri kamena podupiru lonac. Obroci su riža, grah, manioka i krumpir. Blagdani - Božić, ili Uskrs od posebnog su značenja i jedini su dani u godini kada se počaste i mesom. Ruanda je jedna od najsiromašnijih zemalja u svijetu, a Kivumu je siromašan kraj čak i za Ruandske standarde.

Prvih nekoliko dana grah iz konzerve bio mu je jedina poznata hrana koju je pokušao jesti. Egide je prvo bio ugodno iznenađen hranom koja mu je servirana u avionu i kušao je sve što mu je ponuđeno u prvom obroku. Dijelom zbog za njega neuobičajene hrane, a možda i zbog uzbuđenja od putovanja, osjećao vrlo loše. Poslije toga u avionu je obroka birao i jeo samo krumpire.

Kada je Egide prvi puta ugledao snijeg jedino je mogao misliti da je to ugali – vrsta bijelog žita, ili kukuruznog pudinga, glavnog jela u Africi južno od Sahare. Gladan i željan nečeg poznatog Egide ga je prvom prilikom zgrabio u šaku. Šok i užas uzrokovani mokrom i hladnom šakom snijega odbili su se u strah.

Egide ima i problema s pamćenjem događaja  prvih nekoliko dana – da li su se zbivali za dana ili noći. Kivumu je smješten samo 100tinjak kilometara ispod ekvatora, i trajanje dana je predvidljivo, mijenja se samo za minutu, dvije tijekom godine. U Kivumu nema električne energije, ali svatko zna da sunce izlazi u 6:00,a zalazi u 18:00 sati. Svitanje i suton traju po 20 minuta. U jednom trenutku je sunce, a već u idućem tamu osvjetljavaju jedino zvijezde, a domaćinstva ovise o voštanim svijećama ili petrolejskim lampama. U Kanadi su noć i dan su bili stopljeni. Sve je bilo obasjano i u noći u  kućama je bilo svjetlo i bilo je teško za povjerovati da nije dan.

Izaći vani usred Kanadske zime predstavljalo je posebnu opasnost. Egide je otkrio da je gotovo nemoguće iz prve prohodati po ledenim pločnicima. Mogao je to učiniti jedino ležeći, opružen na pločniku.

Za malog Kanađanina komadić leda predstavlja igralište i klizanje može istopiti mnoge prijatne sate svake zime. Ta navika iz djetinjstva pridonosi instinktivnom osjećaju za ravnotežu na ledu tijekom života. Instinkt možda baš i nije pravilan izraz. Ne možete ni pokušati zamisliti što vam je činiti kad počnete kliziti po ledu. Pravilna je reakcija neintuitivna. Kada stopalo počne kliziti na čvrstoj podlozi pokušate pomaknuti masu i u upotrijebiti pritisak u nastojanju da bi se ponovo stekla ravnoteža. Uskoro udarate u sklisko i blatnjavo tlo. Pokušajte to na ledu, i uz malu pomoć sile teže, naći ćete se u jednom od najneprijatnijih horizontalnih položaja. Klizanje na ledu zahtjeva izvježbani odziv ne-aktivnosti i ne-intervencije. Opustite se, kližete i uživate u klizanju. Barem u teoriji. Ponekad se i mi pravi Kanađani nekako prkosimo gravitaciji da bi se našli zureći u nebo. Znajući to, lako je imati suosjećajnost za novopridošlice i njihove susrete s ledenim pločnikom.

Usprkos ledu i hladnoći, Egide je imao priliku vidjeti nezamislivu ljepotu zimskih prizora. Gledajući izbliza primijetio je zapletenu čipku poput uzoraka inja, istančane valove vjetra preko snijega, iskrice na nebu uzrokovane odbijanjem sunca o ledene kristale. Bio je to jamačno krajolik dijamanata, dragulja i čarolije. Kako sam ja doživio ljepotu Ruandskih panorama, tako je i Egide Kanadskih. To najviše govori kako se brzo možemo okrenuti iz izvanrednog u uobičajeno, iz posvećenog u svjetovno.

Poslije nekoliko dana u Calgary-ju Egide je otputovao na školovanje u Olds College. To je prva škola za agrikulturu u Alberti i nalazi se nekih sat vremena vožnje sjeverno od Clagarya, u gradiću Olds. Olds je moguće i najvažniji gradić u Alberti. Pogledajte na zapad i vidjet ćete Rocky Mountains. Prvi Europljani koji su vidjeli ove planine nazvali su ih 'Svijetleće Planine', a kada ih u zimsko jutro obasja izlazeće sunce može se shvatiti i zašto su ih tako nazvali. Planine izgledaju kao zlatni zid koji se proteže od sjevera do juga. Ako pogledate u bilo koji drugi smjer zemlja se lagano gubi u horizontu. Zemlja se doima tako ravno da niste sigurni gledate li brežuljak ili samo snježni nanos.

Grad je podijeljen željezničkom prugom sjever-jug i paralelnom autocestom. Ta autocesta i željeznička pruga su povezivale Edomonton i Calgary, dva velika grada u Alberti. Sada su obje transportne linije zaobiđene modernijom autocestom šest kilometara istočnije. Ova autocesta je druga najprometnija u Kanadi. Autocesta koja ide od istoka prema zapadu služi uglavnom kao prikladniji i slikovitiji put za izletnike iz Edmontona koji idu prema planinskim odmaralištima.

Olds je u početku bio željeznička stanica – šesta od Calgarija – i stanica za vodu za prve parne strojeve. U grad su ubrzo došli Europski doseljenici koji su bili spremni iskoristiti naizgled slobodnu i plodnu zemlju. U ovom području male boginje su imale ulogu konjice južnije u Americi i prisilile su  preživjele ljude u male enklave. Još razornije od metaka, cijela sela su bila izbrisana preko noći. Kao mreškanje od kamena bačenog u jezero, farme i grad su se širili od početnog položaja. Agrokultura je gospodarila egzistencijom grada. Na istočnoj strani pruge velika dizala za žito su to svima objavljivala, ali sada su skoro svi ponosni divovi pali.

Na drugoj strani pruge je bila Glavna Ulica; poslovno i komercijalno središte grada. Imena trgovina su bila imena nekadašnjih osnivača i pokretača grada.  Danas je ljepota glavne ulice izblijedjela i došle su modernije trgovine s imenima Wal-Mart i Canadian Tire. Imena trgovina su sada imena multinacionalnih poduzeća. Danas više ne vlada agrokultura nego potrošačko društvo i petrokemijska industrija.

Olds nije kao gotovo svaki stepski grad sagrađen oko željezničke pruge nego oko igrališta za hokej. Uloga hokeja je često podcijenjena u oblikovanju Kanadske kulture. U malim seoskim zajednicama u cijeloj Kanadi, igralište za hokej je bilo sagrađeno među prvim javnim građevinama i skoro uvijek prvi veliki javni objekt. Škole su se mogle otvoriti u preuređenim kućama, gradska vlada je mogla raditi i van vijećnice, ali hokej je zahtijevao vlastitu građevinu.

Za razliku od Kivuma gdje su putevi ponekad privremeni, ponekad stalni zbog geografskih ograničenja, ulice i putevi Oldsa su raspoređeni s velikom preciznošću i birokratskom trajnosti. Čak i s planinama, dolinama ili plovnim putovima Olds bi ipak bio napravljen da se prilagodi ovom mrežnom modelu. Nekome rođenom u krajoliku gdje planine dominiraju i daju informacije o pravcu i lokaciji, stepe su dezorijentirajući kraj. U Kivumu čak i kada posjećujete nekoga daleko, prema planinama vidite smjer kretanja do sljedećeg brda prema kojem bi trebali ići. Ovaj sistem se ne može koristiti u krajoliku gdje ste vi najviši prirodni objekt od horizonta do horizonta.

Još je gora stepska navika davanja smjera kompasom. Većina uputa glasi 'Skrenite sjeverno kod trgovine. Hodajte tri bloka i onda skrenite zapadno'. Ako nikad niste vidjeli ili koristili kompas ovo može biti dosta zbunjujuće. Još više zbune upute starosjedioca kao 'Skreni sjeverno tamo gdje je bila stara pumpna stanica'. Za smještanje u bilo koji studentski dom treba vremena. Studentski dom je mjesto gdje se mnogi mladi Kanađani susretnu sa svojim nedovoljnim poznavanjem svijeta. Čudne mašine s kojima nemaju iskustva – kao perilice i sušilice – uzrokuju zbunjenost i hrpe prljave robe koje se brzo nakupe i čekaju prvi posjet vikendom kući.

Učiti kako koristiti perilicu i sušilicu nije bio najveći problem za Egidea. Sve je bilo iznad njegovog iskustva. Činilo se da svaki WC funkcionira drukčije. Oni koje je naučio koristiti na aerodromu u Calgaryju izgledali su i funkcionirali drukčije nego oni u domu. Jednako zbunjujući su bili i sudoper i tuš. U Kivumu nitko nije imao WC s vodokotlićem, tuš ni tekuću vodu. Zapravo nije bilo sigurne vode za piće i mogli ste šetati satima da dođete do pitke vode.

Čak su i najobičniji predmeti u Kanadi ovdje bili iznenađujući i zbunjujući. Vrata su se često sama zatvarala, a ponekad čak i otvarala. Ponekad ali ne uvijek. U početku Egide nije znao kada da pokuša zatvoriti vrata, a kada da ih pusti da se sama zatvore. Automatizirana vrata koja su se sama otvarala i zatvarala kada bi osjetila vašu prisutnost su bila očaravajuća i Egide je proveo jednu cijelu noć 'zadirkivajući vrata' koračajući naprijed da se otvore i nazad da se zatvore.

Prvih tjedan dana je i izlazak iz doma bila avantura. Kuće u Kanadi su bile mnogo drugačije od onih oko Kivuma. Činilo se da ima bezbroj vrata za napustiti studentski dom i svaki put je vodio do drugog dijela dvorišta. Mnoge zgrade u kampusu su izgledale isto. Bez planina da mu pomognu da se orijentira, Egide je često izlazio iz zgrade i išao u krivom smjeru. Ova greška se dešavala proporcionalno vanjskoj hladnoći.

Hrana u menzi nikada neće doći do statusa da joj se posveti neka emisija. Hrana je konzervativna, ekonomična i jednostavna. Upotreba začina je neprimjetna, ili pristojnije konzervativna. Pa ipak je Egideu skoro sva hrana bila neprepoznatljiva i neprijatna. Nakon problema s avionskom hranom izabrao je jedinu barem malo poznatu hranu: piletinu i frigane krumpire. To je jeo dva puta dnevno većinu vremena u školi. Kada se osjećao spreman za eksperimentiranje uzeo bi ribu i frigane krumpire jednom ili dva puta mjesečno, a krajem njegovog boravka u Kanadi konačno su mu se počeli sviđati i cheesburgeri. Osoblje u menzi ga se još sjeća kao 'čovjeka koji je uvijek jeo piletinu i frigane krumpire.

Jedan  od najupečatljivijih aspekata života u Kanadi kojeg je Egide primijetio je brzina kojom se stvari događaju u našem životu. Do tog dana bio je zapanjen brzinom kojom radimo, stazama kojima hodamo i općenito zaposlenost u našim životima. Svi Kanađani kao da neprestano zure negdje. Nama se činilo da samo bježimo od nečeg. Unatoč činjenici da svi idu ne neko drugo mjesto, trotoari su se činili prazni. Trebalo mu je par dana da shvati kako su svi ljudi zaplijenjeni u izobilju automobila. Na smo sad vremena vožnje od Calgary-a do Olds-a činilo mu se da nikad nije vidio više automobila u svom životu.

Vrijeme je poprilično različito u Kanadi, ne samo u vremenskoj različitosti od te dvije točke na dva kraja svijeta. U Kivumu vrijeme je fleksibilno pošto mnogo ljudi nema sat, iako se to ubrzano mijenja sa pojavom mobitela vrijednosti 20$ i nevjerojatno niskim tarifama. Unatoč svemu tome u Kivumu, sastanak dogovoren u 10:00 obično znaci da ce početi u 10:00 plus, rijetko kad minus. Slična je situacija i za 11, podne ili pak 13 sati, zapravo sutra bi bilo najbolje da se održi sastanak. U Kanadi 10:00 znaci 10:00, ne 9:55, a pogotovo ne 10:02.

Za njegova vremena na Old College-u Egide je uzeo prvi i drugi semestar stolarstva. Za pretpostaviti je da postoji razlika između stolarstva u Kanadi i Ruandi. U Ruandi su materijali jako skupi. Satnica rada je zanemariva. U Ruandi alat za stolarstvo košta 300% više nego u Kanadi. Prosječna prva godina početnika u Kanadi je plaćena 80 puta više nego što je stolar u Ruandi plaćen. Jednostavno, ako zbrojimo, cijena alata u Ruandi je 240 puta veća.

U Kanadskoj industriji vrijedi pravilo da je brzi način ujedno i najjeftiniji način. Novac potrošen na alate i strojeve koji zamjenjuju ljudski rad može biti povraćen vrlo brzo. U Kanadskoj industriji je cijena liječenja male ozljede sa flasterom približno 100$ u izgubljenom vremenu. Troškovi akumulirani u pružanju zdravstvene pomoći i sigurnosti radnika plaćaju velike dividende zajedno monetarno i socijalno. Opisani način je suprotan Ruandskom načinu gdje se za cijenu zaštitnih naočala može iznajmiti radnika koji ce raditi po cijele dane cijeli tjedan. Za cijenu sigurnosnih čizama može se iznajmiti 3 radnika na mjesec dana.

Danas u Kanadi morate odati stolarsku pažnju što je čekić, kao utjecaj koji je imao na zrak ili pneumatske čavle u industriji. Električna kružna pila te bušilica bi po mom nagađanju brojčano nadjačala njihove rukom pogonjene alate 10 prema 1.

Malo toga danas se radi ručno. Ali kako se vještine rada sa ručnim alatom mogu prenijeti na strojeve a dijelom i zbog tradicije, primijenjene vježbe prve godine stolarstva koncentrirane su na rad sa ručnim alatom. U tom području Egide se odlikuje.

Iako većina alata djeluje slično, a neki su cak i identični alatu koji se koristi u Ruandi, bilo je puno alata koje Egide nije nikad prije vidio. U Ruandi je princip prilagoditi alat ili proceduru onom što je dostupno. U Kanadi je - kupi novi specijalizirani alat.

Bilo je to u učionici gdje je Egide pronašao razlike između Kanade i Ruande. Sustav obuke je kao i u svakoj zemlji u razvoju  vrlo tradicionalan, autoritativan i direktan od strane učitelja. Učitelj je jedini stručnjak u razredu, a učenici poput praznih posuda čekaju znanje koje će primiti od učitelja. Ako bi student postavio pitanje učitelju to bi značilo da izaziva učitelja te priznanje da nisu poklonili dovoljno pažnje pošto je fokus na učenju napamet. Postavi pitanje učitelju i vjerojatnije ćeš dobiti pljusku a ne odgovor.

U zapadnom svijetu John Dewey-ev model učenja u kojem je student u centru te kooperativnog učenja ima za rezultat svih u učionici kao aktivne sudionike u učenju. Uloga učitelja jest naučiti ih kako se uči. Iako naš sustav nije bez kritika, naš sustav je uz moje poštovanje daleko superiorniji, sa fokusom na neovisnost i razvojem sposobnosti razmišljanja o problemi koje je kritična vrlina.

Bilo je teško za Egdea da napravi skok između jaza koji razdvaja dva sustava. Činilo se jako čudno kada bi učitelj pitao studente za mišljenje o nečem. Egide je rekao kako je dijeljenje znanja gdje učitelj i učenici uče jedni od drugih, a ne pričanje znanja učitelja studentima. Kako je vrijeme prolazilo Egide je cijenio novi način učenja.

Još jedna stvar koja je komplicirala stvari za Egidea bio je rješavanje matematičkih jednadžbi. On je učen kako je matematika mnogo različitih operacija i kao vježba u prepoznavanju zapamćenih jednadžbi bio je prozvan da ih upotrijebi u stvarnom životu. Naglasak sistema bio je na primjeni znanja.

Za vrijeme njegovog boravka u Kandi, Egide je konstantno bivao oduševljen kako su prijateljski raspoloženi Kanađani. Mnogo je ljudi čulo za Ruandu preko genocida, ali ih je jako malo znalo gdje je točno smještena. Jako je malo ljudi imalo predodžbu kakav je život u Ruandi i Africi općenito.

Egide je bio oduševljen sa svim različitim ljudima koje je sretao svaki dan. Ljudi iz Kanade, Amerike i Meksika, Južne Amerike, Europe, Azije, pa čak i Afrike. Egide je upoznao ljude koji su putovali u Ruandu, pa čak povremeno i druge Ruanđane.

Za vrijeme njegova četiri mjeseca dugog boravka Egide je stekao i mnogo prijatelja, stekao mnogo iskustava, i naučio je mnogo. O putovanju je rekao: 'Napravio sam više stvari u zadnjih par mjeseci nego što sam mislio da mogu napraviti za vrijeme cijelog života'. Vjerojatno ga tek čeka njegov najveći izazov, kada bude pokušavao implementirati i objasniti što je sve naučio. Iako je primarni cilj Egideovog puta u Kanadu bio predstaviti mu nove ideje, posebno u učenju, pretpostavljam da će mnoge promjene biti neprihvaćene. Jučer su Egide i moj 14 godišnji sin radili štapove za hokej te organizirali utakmicu na ulici.