HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja5086089
Četvrtak7studenog2024.
Posjet fra Ivici u Ruandi 2/2
Srijeda, 26. kolovoza 2009. piše fra Iko Skoko

fra Iko Skoko, fra Ivica Peric i provincijal Sebastijan Unsner

Dan 4., petak, 14. 8. 2009.

S fra Ivicom i provincijalom fra Sebastianom slavio sam jutarnju svetu misu u župnoj crkvi. Bilo je oko 120 vjernika. Svako jutro su bili drugi ministranti. Nakon doručka fra Ivica mi je dao računalo da pišem svoje iskustvo u Runadi. Poslije ručka Magdalena, Timmy i ja otišli smo s kuharom Oswaldom  u kupovinu u Gitaramu. Uz glavnu prometnicu vidi se jedno malo groblje. To je jedino koje sam vidio. Ruanđani pokopavaju svoje umrle iza obiteljske kuće. Za njih je velika sramota pokopati svoje pokojnike na tuđu zemlju. Jednostavno pokapaju ih na svojem zemljištu iza kuće bez ikakva obilježja. Obično pokop vodi kateheta. Vlada je odredila da se moraju pokopavati u groblju.

šišanje na uliciS Oswaldom sam ušao u dvije trgovine. Jedna je bila dosta lijepo uređena. Slično kao kod nas prije 40 godina. Čak je imala hladnjak, koji je bio napunjen sokovima  i sirom. Jedan mladić je kupio hladnu fantu. Nakon trgovine otišao sam s kuharom na glavnu tržnicu. Imaju betonske stolove, ali nema nikakva reda. Sve je puno voća i povrća, i na stolovima i između stolova. Nemoguće je od gužve kretati se tržnicom. Kad sam se pojavio, a bio sam jedini bijelac, mnogi su prilazili Oswaldu pitati ga tko sam. Još smo nabavili neke sitnice za kuhinju, a fra Ivici i karticu za mobitel. Kupili smo je u trgovini mobilnog operatera. I ovdje se odmah zamijećuje da su operateri dobrostojeći. To je jedna od najuređenijih kuća u Gitarami. Čak ima i nešto cvijeća ispred nje.

Ruanđani jesu siromašni i bez vode, ali su iznimno čisti i uredni. Kuće, ne mogu biti siromašnije, uglavnom su sagrađene od suhih zemljanih blokova, ali su čiste kao i dvorišta.

Oko 14,30 došli su mnogi gosti iz Ugande na slavlje svečanih zavjeta fra Viateura.

časne sestreU 15:30  provincijal i ja smo s Magdalenom otišli posjetiti sestre klarise u Kamonyi. Taj je samostan posjetio i papa Ivan Pavao II. na svojem putovanju u Ruandu u rujnu 1990. U tom samostanu je sada 36 sestara. Osnovale su ga klarise iz Asiza. Samostan se i zove Sv. Klara. Pozdravili smo predstojnicu s. Giussepinu i još jednu sestru čije ime nisam upamtio. Od tog samostana nastao je novi samostan prije dvije godine. Udaljen je od starog samo desetak kilometara prema Gitarami. U tom novom je sada deset sestara.

KivumuVečera je u klaustru zbog brojnih gostiju. Bilo nas je na večeri četrdeset. Za njih je to velika svečanost jer  je bilo imesa, a moglo se popiti pivo i sok. Najpoznatije, a i najbolje njihovo pivo je Primus. Proizvodi se 50 godina. Jedna majka iz Ugande ponijela je i svoga sinčića koji ima 11 mjeseci. Obučen je u žensku odjeću. Fra Ivica je upitao njegovu majku zašto ga je obukla u žensku odjeću.  Ponosno reče: “Starija djeca su mi ženska i imam samo odjeću koju su one nosile“.

Kratko sam razgovarao s Talijanima, Matteom i Giuliom, koji borave ovdje u misiji. Oni su volonteri. Žive sa sestrama u samostanu, a pomažu u Domu zdravlja. On progovori koju riječ i na hrvatskom jeziku jer je bio volonter i na Plehanu, kod Dervente.

Gosti iz Ugande odlaze na spavanje u 21,30. Razgovori završavaju pogledom u nebo. Trebala bi te noći pasti kiša. Prva kiša koja obično  padne 15. kolovoza najavljuje kišno razdoblje. U tim krajevima postoje samo dva godišnja razdoblja: sušno i kišno. U Ugandi, ako kiša padne 15. kolovoza posebno slave katolici. Zahvaljuju Gospi na tom daru i pomalo izazivaju protestante koji ne časte Majku Božju. A ako ne padne onda protestanti slave i provociraju katolike.

Dan 5., subota, 15. 8. 2009.

Tijekom noći pala je kiša. To je najvažnija vijest i događaj. Na zemljanim putovima su male lokve. To je znak da je kiša bila obilna. Svi smo ustali prije 6. Osmjeh je na licima zbog kiše. Osjeća se miris vode u zraku. Velika je radost u cijelom kraju. Kiša je najveći dar koji su mogli ljudi dobiti tih dana.

fra Iko SkokoFra Ivica, Magdalena, Matteo i ja pratimo kanadsku obitelj u Kigali. Krenuli smo prije 7 sati automobilom časnih sestara. Kanađanima je žao što se vraćaju. Posebno se tu dobro osjećala gospođa Jayne, jer je Ruanda podsjeća na njezin rodni Novi Zeland. Supruga je upoznala u Keniji na jednom putovanju. Iako živi u Kanadi u 25 godina još se nije privikla na njihove zime. Na autobusni kolodovor smo došli prije 8 sati. Velika je gužva. U stotine malih kombija, koji su taksi, ljudi ulaze. Prijevoz takvim taksijem stoji za 50 km oko 1$. Još su taksiji motoristi i biciklisti. Oni voze u obližnja mjesta. Smjestili smo njihove kofere u prtljažnik velikog autobusa. Pozdravili smo se s njima i pričekali dok zauzmu svoja mjesta. Putuju u Ugandu.

sveta misaSvečana sveta Misa u župnoj crvi trebala je početi u 10 sati. Provincijal fra Sebastian Unsner, fra Ivica i ja smo bili spremni pet minuta prije 10. Europljani! Očito je bilo da neće početi u 10 jer nije bilo drugih svećenika ni svečara, koji polaže vječne zavjete. Ubrzo su se pojavili. Formirala se velika procesija: ministranti, pjevači, plesači, gosti, časne sestre, fratri, svećenici. Ušli smo u crkvu u 10:15. Svečano je pjevanje. Pjevači pjevaju uz pratnju bubnjeva i sintisajzera, a plesači igraju ispred oltara. I svi drugi sudjelovali su u pjesmi, i u drugim djelovima mise. Program vodi novi župnik Kivumia fra Kizito Ngomanzungu. Vrlo je mali rastom i jedva se vidi iza visokog abona i oltara.

sveta misaSvetu Misu, u kojoj je 12 koncelebranata, predvodi, sad već bivši gvardijan i župnik, a novoimenovi odgojitelj studenata filozofije u Zambiji fra Matthias Kule. Propovijedao je samo 25 minuta. Provincijal je primio vječne zavjete fra Viateura Uwamungua. Posebno je bilo svečano kod prinošenja darova. Prve su isle plesačice, a za njima oni koji su donijeli darove za crkvu. Obično darovi se nose na glavi. Među darovima su banane, grah, brašno, avokado, sapun... Zatim posebno je bila svečana pjesma nakon svete pričesti. Liturgija je trajala dva i pol sata.

pjevači i plesačiNakon mise organiziran je svečan program na školskom igralištu. Dvije tisuće ljudi posjedalo je na klupe oko igrališta. Jedna skupina pjevača i plesača nastupa u programu. Bijaše vrlo svečano. Između njihovih točaka drže se prigodni govori. Predzadnji je održao govor svečar fra Viateura. Zahvalio je Bogu za dar svog zvanja te svima koji su mu na tom putu pomogli. Zatim  uslijedilo je darivanje svečara. Darovatelji dolaze do njega jedan po jedan dostojanstveno i s velikim poštovanjem. Službeni program završava provincijalovim govorom. Plesači i plesačice izveli su još jednu točku.

Objed za goste započeo je u velikoj dvorani u 15:30. Na ručku je oko 180 gostiju. Posjedali su na klupe. Nakon molitve poslužitelji donose hranu na tanjuru i daju nazočnima jer nema stolova. Na tanjuru je komadić kruha, jaje, malo mesa - kao ražnjić - pečena banana i jedan komadić bureka. To je vrlo bogat objed. Posebna točka je bila rezanje torte. svečar ju je rezao uz pjesmu i pljesak svih nazočnih. Poslužitelji su dijelili komadiće torte. Svatko je uzimao komadić u ruku i jeo. Gosti iz Ugande su izišli ispred svih i odplesali svoja tri plemenska plesa. Ruanđani nisu mogli ostati mirni, odamh su i oni pokazali da ni njihovi plesovi ne zaostaju. Posebno je veseo u plesu bio otac slavljenika, koji ima sedamdesetak godina. Objed je završio u 17 sati. Fra Ivica reče da je sve  išlo vrlo brzo, jer je završilo ranije nego uobičajeno.

Večera je bila ponovno u klaustru na otvorenom. Bilo nas je 38. Nakon večere Uganđani su nas počastli svojom rakijom «Uganda  Waragi«  koja se pravi od banana i pecenog kikirikija. Uslijedili su zatim ugandski plemenski plesovi uz pratnju četiri bubnja sve dok se nije ugasio agregat.  Pomoćna kuharica u samostanu Claudine pokazuje da i Ruanđanke znaju vrlo lijepo plesati, ako ne i bolje od gostiju. Djeca kad se rode dobiju ime koje označava neku karakteristiku. Tako se Claudine prije krštenja zvala samo Ugirumurera, što znači «onaj tko ima dobre roditelje». Sad joj je to prezime u našem smislu. Kuhar Oswald prije krštenja zvao se samo Ngendahimana «ja hodam Božijim putevima».

Dan 6., nedjelja, 16. 8. 2009.

centar Otac VjekoŽivot u Ruandi počinje svićanjem u 6 sati jutri, a završava u 18 kad se snoći. Ova nedjelja osvanula je oblačna. To je lijep znak. Svečana pučka misa je u 7,30 sati. To je ujedno oproštajna misa starog župnika, a predstavljanje novog župnika i gvardijana. U 7 sati u crkvi nas je jedva desetak. Do početka mise okupilo se oko 800 vjernika. Međutim, vjernici su dolazili  sve do 8 sati. Čini mi se da je na misi bilo oko 1500 vjernika. Uvodni dio mise trajao je točno pola sata. Misu je predvodio i propovijedao fra Matthias Kule. Propovijed uobičajena kao i dan prije, trajala je samo 25 minuta. Ritam na bubnju davala je jedna djevojka. Izgleda da djevojke bolje sviraju na bubnjevima, a muškarci bolje plešu.

Nakon mise fra Matthias je zahvalio župljanima na suradnji i predstavio novog župnika fra Kizita i gvardijana fra Josepha. Narod je dugim pljeskom zahvalio starom župniku i izrekao dobrodošlicu novim fratrima. Nakon mise neki su ostali još u crkvi pjevati, a drugi isped crkve su se pozdravljali i kratko popričali.

Pozdravili smo se s fra Louise Marie Banderembakom koji odlazi na službu u Dowa u Malavi.

krštenje u KivumuDruga misa je započela u 10 sati. Pošao sam snimati u crkvu. Oko mene se skupilo desetero djece. Molili su da ih uslikam. Jednog dječaka sam obučio kako se fotografira. Bio je presretan i ponosan. Misu je predvodio  župnik i dva svećenika gosta. Crkva je ispunjena do posljednjeg mjesta. Mnogi su izvana. Pod misom je i krstenje. Roditelji su donijeli 16 djece na krštenje. Četiri su dječaka, a 12 djevojčica. Kažu da je u Ruandi omjer 17 prema 1 za djevojčice. Zato su muškarci na «cijeni». Svjesni su toga pa se tako i vladaju. Nakon krštenja izlazile su četiri skupine po tridesetak vjernika sa svijećama u ruci obnoviti svoju vjeru u Isusa Krista i pripadnost Crkvi Katoličkoj.

Kiša je počela padati u 11:51. Kad su čuli kišu odmah se pojavio osmjeh na licima svih u crkvi.

Bosanski franjevci u Provinciji sv. Franje u Africi

U Africi ima sedam franjevačkih provincija, jedna samostalna kustodija, jedna federacija, tri fondacije, a oko 800 franjevaca. Jedna od njih zove se provincija Sv. Franje u Africi, Madagaskaru i Mauriciju. Provincija obuhvaća države: Keniju, Ugandu, Ruandu, Tanzaniju, Burundi, Zambiju, Malavi, Madagaskar i Maruicijus. Površine je skoro kao cijela Europa. Provincija ima 18 kuća.

Provincija s novacima ima 122 člana, 79 ih je u provinciji, a 43 u kustodiji Madagaskar.

Novicijat je u Mbarari u Ugandi. Studenti koji studiraju prve tri godine filozofije su u Lusaki u Zambiji. Kad završe te tri godine idu na teologiju u Keniju, u Nairobi. Sjedište provincije je u Nairobiu. Sadašnji provincijal je Poljak fra Sebastian Unsner.

Članovi te provincje su i tri fratra-svećenika provincije Bosne Srebrene: fra Ivica Perić, fra Miro Babić i fa Juro Tokalić. Fra Ivica je roden u Ćubrenu, župa Lepenica kod Kiseljaka. Misionar u Africi je od 1989. Bio je na službi u Ugandi, a sada je direktor «Edukacijskog centra Otac Vjeko» u Kivumu u Ruandi. U Ruandi je šest godina. Na zadnjem provincijskm kapitulu, koji je održan od 12. do 19. 7. 2009., odobren je i potvrđen njegov projekt izgradnje novog školskog centra. To će biti srednja tehnička škola. Imat će 24 učionice. Zemljište je već kupljeno i poravnato za gradnju. Udaljeno je od samostana i  misije u Kivumu 800 metara. Sad se čeka na državne dozvole  i gradnja može započeti.

Fra Miro i fra Juro su Keniji u mjestu Subukia. Fra Miri su također na kapitulu odobreni projekti u svezi škole u Subukiu.

 

Kupnjom knjiga pomažete naše projekte u Centru Otac Vjeko!

a00379_introOrganizirajte se, pozovite svoje prijatelje i sve koji nam žele pomoći. Naručite knjige, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua uz našu pomoć nauče mnogo toga. Tako ćemo zajedno tim mališanima osigurati bolju i sigurniju budućnost.Kako do knjiga?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2024 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić