Dan 1., utorak 11. 8. 2009.
Avionom belgijske kompanije “Brussels airlines” sletio sam na međunarodni aerodrom u Kigaliju, glavnom gradu Ruande. Prije izlaza čekao sam radi vize u redu sat vremena. Osoblju u zračnoj luci, policajcima i službenicima, nije se žurilo. Talijani, koji su bili u redu ispred mene, postali su od umora i dugog puta nervozni. Sporost policajaca podizala im je tlak. Ali uzalud, to ih nije nimalo ubrzavalo. Vizu sam dobio. Platio sam je 60$. Odmah sam uzeo torbu i pošao prema izlazu. Imao sam tri plastične vrećice u kojima sam nosio slatkiše i piće koje sam kupio u zračnoj luci u Bruxellu. Carinici su me vratili i rekli da moram ostaviti plastične vrećice. One se ne mogu unijeti. Dva metra iza nudili su carinici svoje vrećice po 4$. Morao sam kupiti jednu.
Na izlazu čekali su me misionari fra Ivica Perić i p. Sebastian Marković i Magdalena Blažević. Fra Ivica je franjevac Bosne Srebrene koji je šest godina misionar u Kivumu. Prije je bio misionar u Ugandi. P. Sebastian je salezijanac. Rodom je iz Posavine, a 25 godina je misionar u Ruandi. Upravo ovih dana slavi i srebreni svećenički jubilej u Kigaliju. Magdalena je studentica šeste godine medicine u Beču. Roditelji su joj iz Busovače. Došla je dva mjeseca pomoći u fra Ivičinoj misiji. Prije nego što se rastanemo s p. Sebastijanom, svratli smo u jedan kineski restoran popiti piće. Naručili smo nas trojica pivo. Konobar je donio po dva mala. Običaj je to, da konobar ne ide dva puta. Ako želite jedno pivo morate izričito reći.
Poželjeli smo p. Sebastijanu laku noć i krenili smo fra Ivičinim malim automobilom marke Toyota registracijskih brojeva RAA 684Y prema misiji u Kivumu. Prvo što primjećujem je mnoštvo ljudi na ulicama. Vozimo se dobrom asfaltnom cestom koja vodi od Kigalija prema južnom gradu Huya (Butare). Na 42 km skrećemo na obični zemljani put. Međutim ne vozimo se dugo. Samo 2 km od glavnog puta je središte misije Kivuma.
Došli smo u samostan oko 22 sata. Agregat je još radio pa sam se mogao lijepo smjestiti u sobu. Samostan je izgradjen 1983. Vidio sam knjigu slavljenih svetih misa. Pod brojem jedan zabilježena je sveta misa koju je slavio fra Vjeko Ćurić 1. veljače 1984. Na početku u tom samostanu živio je i fra Giacomo Bini, bivši general našeg Reda. Tu je fra Pero Vrebac, također član Bosne srebrene, bio meštar novaka.
Dan 2., srijeda, 12. 8. 2009.
Probudile su me neke ptice prije 6 sati. Ustao sam se i razgledao oko samostana. Oko samostana je voćnjak i vrt. Dvadeset metara dalje je štala u kojoj su dvije krave. Nakon jutarnje molitve pošao sam s fra Ivicom slaviti svetu Misu u župnoj crkvi. Prolaznici pozdravljaju s “mwaramutse” što znači “dobro jutro”. Kad smo ušli u crkvu bilo je u njoj oko 80 osoba. Ispred crkve vodi put u selo, pa su neki već prolazili na tržnicu. Žene su nosile na glavi ono što su imali za prodati: malo voća ili povrća. U sakristiji su čekala dvojica ministranata i sakristanka.
Misa je počela u 6:30 na njihovu jeziku kinyarwanda. Službeni jezik u Ruandi je od slijedeće godine i engleski, a do sada je bio i francuski. Ljudi su veseli. Pjevaju uz pratnju bubnja. Još neki dolaze na misu. Nitko ne gleda na sat kad će misa završiti. Ne samo zbog toga što nemaju sat, nego zato što im se ne žuri. U crkvi, desno od oltara je grob fra Vjeke Ćurića. Na grobu uvijek gori svijeća. Ostao sam kratko kod groba. Nakon mise dolazimo u blagovalište na doručak. Upoznajem kuhara Oswalda. Prenosim mu pozdrave Milice iz Bruxellesa. Bilo mu je drago da ga se sjetila.
Upoznajem fratre u samostanu: gvardijana i župnika fra Matthiasa Kule, vikara fra Luisa Marie Bandermbako, bogoslova fra Viateura Uwamungu, koji će imati vječne zavjete na Veliku Gospu, u subotu 15. 8. 2009. Upoznao sam i kanadsku obitelj, gospodina Douglasa, njegovu suprugu Jayne i njihova sina Timmya. Došli su pomoći u misiji, posebno u školi. Kod njih u Calgaryu Kivumac Egidie bio je na podučavanju i stolarstvu. Sada je učitelj stolarstva.
Oko devet sati s tajnicom škole Immaculatom Maco Magdalena i ja smo otišli u grad Gitamaru, koji je udaljen od misije 6 km. To je grad s 100.000 stanovnika. Taj grad imao je posebnu ulogu u osamostaljenju Ruande. U njemu je rođen prvi predsjednik Gregoire Kayibanda. Mnoštvo ljudi je na ulici. Vrlo su prijatni. Djeca prilaze i rukuju se. Prvo smo ušli u banku uplatiti za vizu, kako bih mogo otići u Ugandu i Burundi. Normalno, čeka se bez žurbe. Banku čuva stražar naoružan puškom. Nakon što smo uplatili otišli smo fotografirati se za vizu.
U radnji čeka na svoje slike jedno 30 mladića. Fotograf je izašao vani uslikati me. Ponio je za pozadinu dva ručnika, bijeli i crveni. Zatražili smo da pozadina bude bijela. Bijeli ručnik iza mene držao je jedan mladić. Na fotografijama se nekako mogu prepoznati, ali ne znam hoće li i oni u uredu za vize. Još smo morali otići u jedan ured potvrditi uplatu.
Kad smo se vratili u misiju odmah smo s fra Ivicom Magdalena i ja otišli u Kigali. U uredu za vize uzeli smo broj za red. Bili smo 56. po redu, a upravo su službenici obrađivali one koji su imali redni broj 45. To je značilo čekati najmanje sat i pol. U čekaonici su bili neki Francuz, dva Engleza i nekoliko visokih crnaca i crnkinja za koje nismo znali odakle su. Trojica Indijaca ne čekaju na redu, odmah odlaze službenicima ... Predali smo dokumente, a fra Ivica je zamolio da viza bude u petak gotova. Zatim smo otišli na objed. Oko 14 sati smo obišli mjesto na kojem je ubijen fra Vjeko Ćurić. Podignut je spomenik. Kratko smo se pomolili… Ušao sam u crkvu u kojoj su se sklanjali za vrijeme genocida. Obišli smo i hotel Ruanda.
Posjetili smo kratko i Almu, koja se vratila s godišnjeg odmora iz Sarajeva. Radi u USA veleposlanstvu. Donijela je fra Ivici neke darove od njegovih roditelja.
Poslije podne u samostan je došao fra Joseph Ntahompagaze. On je iz Burundija. Imenovan je novim gvardijanom u Kivumu. S njim i fra Ivicom u tom samostanu bit će još novi župnik fra Kizito Ngomanzungu.
Za večeru su bile kuhane banane. Pojeo sam dvije. Odlične su. Postoje tri vrste banana, jedne su za kuhanje, druge su za pivo, a treće za jesti. Probao sam i avokado.
Dan 3., četvrtak, 13. 8. 2009.
Dan smo počeli svetom misom u župnoj crkvi. Nakon mise fra Ivica je predvodio klanjanje Presvetom. S fra Ivicom i Magdalenom razgledao sam misijski centar. Prostorije ispod samostana koje se nekada bile novicijat sada su preuređene za goste.
Obišli smo “Edukacijski centar Otac Vjeko”. Ravnatelj centra je fra Ivica. Vidjeli smo njegov ured, učionice i radionice. U centru je trenutno 219 učenika. Podijeljeni su u dvije godine. Uglavnom muški uče stolarski zanat, a ženske se osposobljavaju u šivanju. Vidjeli smo i butik u kojem se prodaje ono što urade. Odjelo za dječaka može se kupiti za 1$. Ali i to je za njih skupo. Najbolja učenica dobije na kraju druge godine školovanja za nagradu novu šivaću mašinu.
U ponedjeljak počinje treći semestar. Svi učenici, učitelji i osoblje imaju zajednički objed u školi. Priprema se ručak za 250 osoba. Mesni ručak bude na dan škole. Nekim učenicima je taj objed u školi jedini što ga imaju preko dana. Jedna grupa učenika i učenica je došla pripremati drva za kuhinju.
Razgledali smo i prostorije koje ima udruga udovica genocida koji je bio 1994. Uprava te Udruge je slaba. Farma krava i zečeva propada, a i zemljište koje imaju slabo obrađuju. One su uglavnom sjedile na zemlji kad smo naišli. Srce vas najviše zaboli kad uđete u prostorije u kojima su neishranjena djeca. Djecu koja se pred smrću od gladi donesu na nekoliko dana u prihvatilište da nešto pojedu. S dvoje male djece smo stali i htjeli popričati. Samo su nijemo gledali.
Pred Domom zdravlja je velika gužva. Mnogo ih sjedeći čeka. Fra Ivica nam pokazuje jednog mladića koji boluje od side. U Domu zdravlja ima posebne prostorije gdje se primaju takvi bolesnici. U Ruandi prije ženidbe moraju se testirati na sidu. Ako imaju tu bolest ne mogu se vjenčati. U sklopu Doma zdravlja je i rodilište. Prošli tjedan se rodilo u tri dana devetero djece. To je ispod prosjeka.
Razgledali smo i samostan časnih sestara. Sestre vode Dom zdravlja i prihvatilište za neishranjenu djecu. U jednom dijelu samostana je njihov novicijat. Imaju šest novakinja. Predstavila nam je odgojiteljica tri novakinje, a tri su bile negdje na poslu. Zatim iza samostana časnih sestara je kuhinja i blagovaonica za djecu čiji su roditelji umrli od side. Fra Ivica je zamolio učitelja Jean-Paula da nas odvede u svoje selo da vidimo njegovu novu kuću. Prolazimo kroz malu njivu kave, uz nekoliko malih plantaža banana i kasawe. Zatim uskim putem prolazimo između kuća. Djeca su na svakom koraku. Iza svakog grma pojavi se najmanje jedno i maše ručicom. Neki prilaze i rukuju se s nama. Simpatični su. Dvije djevojčice smo fotografirali i pokazali im sliku. Glasno su se nasmijali. To je prvi put da su vidjeli svoje lice. Kući nemaju zrcalo.
Pred jednom kućom smo vidjeli čak tri krave. To je jedna od bogatijih obitelji. Krave, ovce i kokoši moraju po odredbi Vlade biti zatvoreni. Samo mogu koze biti vani. Nakon sat hoda došli smo do Jeana-Paulove kuće. On je jedan do imućnijih ljudi u Kivumu. Radi u školi. Ima redovito plaću. Napravio je novu kuću. Kuća ima posebnu vrijednost jer ima ispred mali izvor vode. Na toj maloj česmi njegova majka je ulivala vodu u kante. Na redu za vodu čekali su jedan mladić i žena s troje djece. Žene i djeca nose vodu kući na glavi. Ako muškarac nosi nešto na glavi onda je to uglavnom pivo.
Na povratku kroz šumu Jean-Paul nas upozorava da pripazimo na stabla jer ima zmija. Žurili smo od straha. Pokazao nam je malu trgovinu u kojoj on kupuje kućne potrepštine. Zatim pokazuje nam kuću najbogatijeg čovjeka u njegovoj blizini. Kaže za njega: «Bogat je. Ima kuću dugu 20 m i automobil. On vodi nogometni klub u Kivumu».
U samostan smo se vratili prije ručka. Za vrijeme ručka došao je i provincijal fra Sebastian Unsner. Poljak je po rođenju, a više je od 20 godina u misijama. Poslije podne u 17 sati bila je primopredaja u samostanu i župi.
Magdalena i ja smo pošli na tržnicu koja je u blizini asfaltnog puta. Pojedini su prodavali nekoliko banana, drugi malo ananasa, avokada, grepsa, neki nešto rajčica ili krumpira... Jedan čovjek je prodavao desetak ovaca. Osam metara ispod nekoliko mladića i djevojaka nudilo je šišanje. Mnogi su čekali na red. Čak je jedan šišao električnom mašinom. Od motora te mašine nije se moglo čuti što tko govori. Budući da je iz Kigalija došao p. Sebastian otišli smo s njime razgledati biskupijsko središte u Kabgayi, koje je udaljeno od Gitarame 3 km. Katedrala je velika. Nedavno se srusio krov. Bogu hvala, bilo je to noći subotom na nedjelju. Tu je fra Vjeko bio ekonom biskupije.
U blizini je malo sjemenište, bogoslovija, bolnica, tiskara i više škola. Nedaleko ispred katedrale na jednoj nizbrdici je groblje za svećenike. Na povratku nam p. Sebastian pokazuje njihovu salezijansku bogosloviju. Na izlazu iz Gitarame je zatvor. U njemu je oko 8000 zatvorenika. Zatvorenici su obučeni u ljubučastu odjeću. Hranu im mora donositi rodbina. Možemo zamisliti koji su uvjeti u njemu. Fra Vjeko je čak pomogao da se uvjeti zatvorenicima poboljšaju. Izgradio im je wc i tuševe. Uz cestu je mnoštvo ljudi i djece, kao i uvijek.
U 19 sati u kapelici tijekom večernje molitve fra Viateura je potpisao dokumente da se odriče vlasništva i sve što bude ubuduće radio da će raditi za svoju zajednicu. Dokument su potpisali osim njega provincijal, te stari i novi gvardijan. Za večeru je bio korijen manoka i pečeni slatki krumir. Često je na stolu za objed grah i riža. |