Fra Ivica Perić član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene i misionar u župi Kivumu u Ruandi, zemlji u kojoj je 1994. došlo do strašnog masakra između plemena Hutua i Tutsija. Računa se da je u samo tri mjeseca pobijeno između 800.000 i 1.000.000 ljudi. Pokojni fra Vjeko Ćurić, također član Bosne Srebrene, u toj je zemlji djelovao kao misionar od 1983. do 1998. Tijekom rata ostao je uz narod Ruande i pomogao stotinama tisuća ljudi da izvuku živu glavu. I sam je nebrojeno puta mogao stradati. Nakon rata pomagao je u obnovi podjednako i Hutuima i Tutsijima. Zbog toga je i ubijen. Fra Vjeko je postao legenda. I danas čitava Ruanda priča o njemu i njegovim velikim djelima.

S fra Ivicom, fra Vjekinim subratom, razgovarali smo o životu ljudi u Kivumuu, njegovim projektima u Centru otac Vjeko te problemima s kojima se u svom radu susreće.

Fra Ivice, Vi ste ravnatelj jedne škole u mjestu Kivumu. Recite nam nešto o problemu školstva u Ruandi.

Osnovno školovanje traje 6 godina, a ne 8 kao kod nas. Radi se o djeci između 6 i 12 godina. Ja vodim tehničku školu gdje se djeca školuju za stolare, zidare i krojače. Župa je mala, nema ni 60 km2, a ima oko 30.000 stanovnika od kojih je oko 20.000 mlađih od 25 godina. Svake godine 400-600 djece završi osnovnu školu koja je obavezna, ali vjerujemo da ima bar još toliko njih koji uopće ne idu u školu. Sada zamislite, to je samo u našoj župi.

Imamo u planu graditi srednju školu, ali nas koči administracija. Veliki je problem što je srednjoškolsko obrazovanje jako skupo, košta 300 € godišnje, a radnik koji kopa cijeli dan ima dnevnicu malo višu od pola €. Znači, on godišnje može zaraditi 160 €, a škola košta 300 €. Zbog toga mladi ne idu u srednju školu. Godišnji budžet škole koju ja vodim iznosi oko 38.000 €. Od toga treba platiti ručak za djecu, školsko osoblje, treba održavati veliki generator i mašine.

Također imamo jednu grupu djece, njih 52, koje pomažemo s budžetom od 23.000 €. I zato nam je jako stalo da napravimo školu jer bih ja za te 23.000 € godišnje mogao imati nekoliko tisuća djece u školi. Problem je i što se mijenja sustav školstva u Ruandi. Tako će od sljedeće godine biti samo engleski, a do sada je bio službeni francuski i njihov jezik kinya-rwanda. Ljudi su nespremni, a moraju se prilagoditi.

Što Vaša djeca rade i kako dolazite do potrebnog pribora?

Naša djeca imaju uređaje, strojeve, dok druge škole istoga naziva to nemaju. Kod nas svaki đak ima svoj alat i sve je organizirano. U drugim školama đaci kad završe oni znaju teoriju, a naša djeca bez problema naprave kuću. Pravimo sav namještaj: stolice, stolove, ormare, vrata, prozore, stavljamo krovove. Zamislite, našu školu su napravila djeca od 13 do 16 godina!

Kad smo pravili podzemni bazen za vodu, dug 22 m, širok 7 m i dubok 3,5 m, njih je četrdesetero za pet dana iskopalo 450 kubika zemlje! Ranije dosta toga djeca uopće nisu znala, sada igramo nogomet, košarku, odbojku. Popravljamo stari novicijat jer bi uskoro trebali doći volonteri iz Irske podučavati djecu engleski, pa im trebamo spremiti smještaj. Sve to rade djeca. Naša djeca kad završe školu, uspiju naći posao, a drugima ostaje samo motika.

Što se tiče školskog pribora, alata i mašina, sve to prisiljen sam krijumčariti iz Ugande jer je Ruanda preskupa, gotovo tri puta skuplja od Ugande. Ja u Ugandi natrpam svega, alata, televizora itd., i samo na vrh stavim banana. Onda me na granici skrenu sa strane pa se svađam s njima. Hoće banana a ja im ne dam!

Kako stojite s profesorskim kadrom?

To je bio i još uvijek je veliki problem. Kod mene rade oni koji su završili našu školu. Mnogi žele biti profesori, ali ih ja najprije moram istrenirati. Plaćam ih oko 70 € mjesečno i to je najbolja plaća u okolici.

Kod njih je skroz drugačiji sistem. Npr. u drugim školama, ako neko dijete pita nešto ili mu nešto nije jasno, taj će nastradati. Takav se smatra glupim. I ja sam imao velikih problema dok sam svoje učitelje odvikao od takve prakse. Kod nas oni kad pocinju nastavu moraju prvo demonstrirati i objasniti djeci što će raditi. Ako nešto pogrešno urade, odbijam im od plaće.

Zvuči kruto, ali to se mora shvatiti sa stajališta kulture. Kod njih je sve strogo hijerarhijski uređeno, u obitelji se zna tko je glavni, tko donosi odluke i tu nema rasprave. I onda su oni to prenijeli i na školstvo i na sve ostalo. Recimo ovaj slučaj, ako učitelj treba ravnatelja, nema govora da mu on smije otići, nego mu, kako sad imaju mobitele, pošalje sms poruku i tek ako mu se ovaj smiluje, pozvat će ga. Kod mene je drukčije. Ako se nešto dogodi a meni to ne kažu, onda ih kaznim.

Škola je velika i ako me nema, a u međuvremenu se nešto dogodi, oni to sakrivaju. Također sam uveo praksu da se poslije nastave svi učitelji moraju sastati i reći kako je prošao radni dan, je li bilo kakvih problema, da se to poslije može mijenjati.

Koji su najveći problemi u Ruandi?

Najveći problem je prenapučenost. Ruanda je teritorijalno veličine pola Bosne i Hercegovine, a ima oko 10-11 milijuna stanovnika. I kad odbijete nacionalne parkove, veliku šumu, jezera, ostane vrlo malo područje s puno ljudi koje treba nahraniti. Npr. dok u Bosni u stanu žive dvoje-troje, u Ruandi živi njih 20-tak. Kod nas se sve kopa motikom, nema mašina. Čitava Ruanda ima svega 20.000 motornih vozila: motora, auta, kamiona i autobusa.

U mojoj župi rijetko koja obitelj jede dva puta dnevno, a 40-60% je onih koji jedu samo 2-3 puta tjedno. Meso se jede samo za Božić i Uskrs, i to, naravno, samo oni koji si to mogu priuštiti. Ima veliki broj ljudi koji nikad u životu nisu okusili meso jer je skupo, kila mesa dođe oko 2 €. Najviše se cijeni meso kokoši koja košta oko 5 €. Znači, čovjek mora kopati 10 dana da bi kupio jednu kokoš.

Kod njih je običaj kad se ide u goste da se nikad ne daje hrana, jer je nemaju. Kad sam jednom sa svojim učiteljima otišao u Ugandu, koja je hranom puno bogatija – tamo se na biciklima voze vreće krumpira, graha, kukuruzno brašno, povrće – prva je njihova reakcija kad smo prešli granicu bila: „Koliko ovdje ima hrane!“ Jednom smo iz Njemačke dobili pomoć u hrani i to je bio živi kaos.

Otada više to ne radimo. Kad sam došao tamo, djeca u školi nisu imali ručak. Onda su došli ljudi iz Dortmunda i osigurali za njih ručak. Sad su naša djeca najuhranjenija. Dok se u drugim školama jede samo pura i grah, naša djeca jedu dva puta puru, dva puta rižu i jednom slatkasti krumpir. Naravno, svaki je puta sos – grah.

Imate li kakve pomoći od međunarodnih humanitarnih organizacija?

Problem takvih organizacija je što one rade s vladom. Kad sam išao u jednu tih organizacija tražiti pomoć, rekli su mi da je to za njih premala svota, da oni rade s milijunima i milijunima eura. S druge strane, sva njihova pomoć ide u ruke vlade od koje mi još nikad ništa nismo dobili. Što smo dobili, uglavnom smo dobili od njemačkih fratara, od naših Hrvata iz Kanade i Australije i to je sve. Iz Njemačke nas pomažu jer znaju da sav novac ide u ono za što je namijenjeno.

Ljudi iz Missionszentrale der Franziskaner rekli su nam da od onog što se daje za Ujedinjene narode samo 5% ide za ono što je namijenjeno. Ostalo ide raznim organizacijama Ujedinjenih naroda. Takvi se voze u najvećim džipovima koji koštaju po 100.000 $, imaju najbolje kuće ili žive po hotelima. Njihova je mjesečna plaća od 5.000 do 10.000 $. Kuće koje oni iznajmljuju, nijedna nije ispod 2.000-3.000 $ mjesečno. Koliko još košta njihova administracija, hrana… A naši donatori znaju da novac koji oni daju ide u prave svrhe.

Kakva je vjerska slika?

Najviše je katolika, oko 70-80%. Poslije rata je sve veći broj sekti, ima mali broj muslimana i mali broj tradicionalnih vjernika. Ta tradicionalna religija u Africi nije politeistička nego monoteistička, oni imaju jedno vrhovno božanstvo, vrhovnog boga. Kod njih ide vrhovni bog, pa onda imaju posrednici, u neku ruku kao kod nas. Ali oni i na vjeru i na religiju gledaju potpuno drugačije. Kod nas je naglašena više etika, moral i pravo, a kod njih je sve to puno otvorenije. Imaju potpuno druge prioritete.

Zanimljivo je i njihovo shvaćanje vremena.

Da, to je potpuno drugi svijet, drugo razmišljanje. Oni nemaju odnos prema vremenu, ono ne postoji. Kad sam tek došao tamo, išao sam pješice 14 km u udaljenu filijalu imati misu u 10 sati. Došao ja, a nema nikoga. Čekao ja tako i tek u 11.45 dolazi mi jedan od njih, nešto kao kod nas prakaratur, koji ima sat na ruci.

Pitam ja njega: „U koliko je sati misa?“ Kaže on u 4 – a oni računaju vrijeme izjutra od 6, što znači 4 je 10. Pitam ga: „Pa dobro, koliko je sad?“ Kaže on 15 do 6. Pitam ja opet: „Pa gdje je narod, hoćemo li imati misu?“ Kaže on meni: „Pa nema sunca!“ Bilo je oblačno. I biskup kada dolazi, mislim da je samo jednom došao na vrijeme. Kasni po 2-3 sata i to je sasvim normalno. Ja sam jednom zakasnio na misu pola dana jer nije bio napravljen popis misa, a župa ima 25 filijala.

Tako sam trebao imati misu u 11, a ja došao u 16 sati. Međutim, svi su me oni čekali i nitko se nije ljutio. Oni su se već sastali, lupali, pjevali, igrali. Dolazak u crkvu njima je sve. To je ujedno socijalno okupljanje gdje se oni međusobno druže i jedini izvor informiranja, drugog nemaju.

Kako prihvaćaju vas svećenike, misionare?

U župi nas ima četvorica svećenika: jedan Uganđanin, jedan Burunđanin, jedan rođen na Mauricijusu ali odrastao u Engleskoj i ja. Zanimljivo je da svijet više cijeni nas izvana, nego svoje domaće svećenike. Ali im je teško shvatiti naš celibaterski život. Oni nas na svom jeziku zovu riječju koja znači nešto ludo, nešto što fali. Njima je neshvatljivo da si čovjek a da nemaš djece. Iako poštuju i prihvaćaju taj život, oni to ne razumiju.

U njihovoj kulturi mjeri se po broju djece, posebno muške. Što otac ima više muške djece, to je cjenjeniji u društvu. Ima jedna zgoda s pokojnim fra Vjekom Ćurićem. Nakon pokolja fra Vjeko je bio zadužen za popravljanje kuća. Išao je od župe do župe i objašnjavao skupljenim udovicama što one trebaju napraviti: najprije očistiti teren, napraviti blokove od zemlje itd.

I tako se fra Vjeko njima raspričao što će i kako će, kad jedna baba kaže njemu: „Fra Vjeko, de ti nama dovezi kamion muškaraca, a ja mogu spavati i pod bananom!“ Jer kod njih ako nema muškarca, nema ih tko zaštititi. U Ruandi je problem što na jednoga muškarca dođe 16-17 žena. Muškarci su na cijeni i žene sve pokušavaju samo da dobiju muža.

Kakvo je stanje danas, nakon stravičnog pokolja?

Još uvijek pričaju o pokojnom fra Vjeki. Nedavno ja krenuo u općinu kad mi neko viče: „Vjeko!“ Za njih je svaki bijelac Vjeko. Svi ga znaju, svi su bili na njegovu sprovodu, svi biskupi, prvi ministar vojske, mnoštvo svijeta. On je spasio stotine tisuća ljudi, a ubili su ga upravo oni koje je najviše spašavao.

Trenutno nema sukoba između Hutua i Tutsija, ali čim se neki Hutu javi, već je spremno za novi pokolj. Sad je mirno, ali to je policijska država. Npr. ja kad idem za Kigali, koji je udaljen 39 km, imam 12-15 policijskih punktova.

U župi imamo udrugu udovica, za koje je pokojni fra Vjeko radio terase, terasasto zemljište. To su prve terase koje su urađene u Ruandi. Otada svaka udovica ima svoju terasu i sadi za sebe. Sada vlada to stalno prakticira i sva je Ruanda u terasama. To je jako dobro, jer kad padne kiša voda ostane a ne ispire ono što je posađeno.

Kako stojite s vodom?

U našoj kući imamo vodovod koji je napravio pokojni fra Vjeko. Sva voda s brda dolazi u našu cisternu, a otuda se dalje razvodi po selima. Međutim, dosta se smanjio dotok vode otkad sam došao. Prije nikada nismo zatvarali, svi su mogli uzimati vodu i opet bi se svako jutro pojavio višak. Ali sada moramo zatvarati vodu i po noći i po danu. Za narod puštamo vodu izjutra od 7 do 9 i navečer od 16 do 18.

S kojim se još problemima susrećete?

Problem je što veliki broj djece i omladine nema kuda ići, pa je prisutan kriminal i prostitucija. Zelimo napraviti školu koju će oni nešto malo plaćati, ali ćemo zato imati na tisuće zbrinute djece. Vlada zabranjuje mladima da se okupljaju jer se boji da ne spremaju puč. Međutim, mladi se tajno okupljaju i druže, obično imaju neki mali radio. Mi u školi često napravimo za njih druženje do 10 navečer, jer nemaju kafića. Zanimljivo je da nemaju ni obuće ni hrane, ali zato imaju mobitele. Cilj im je nabaviti mobitel, svatko hoće mobitel. Problem je što ih nemaju gdje puniti pa onda dođu kod nas.

Svatko tko ima priliku, ukrast će. Meni je i dan danas to teško shvatiti. Njihove skromne kuće imaju jako male prozore, tako da se ne zna tko šta drži u kući. Mi kako smo počeli s našom školom i proizvodnjom, puno se toga promijenilo u Kivumuu. Prije su spavali na madracima od suhe trave i tim se pokrivali. A kako su naši učitelji počeli spavati na pravom krevetu i madracu, sad svi to žele. Samo je važno početi.