Ja sam Nicyoribera Marie Grace, trideset mi je i tri godine. Majka sam i imam troje djece, 2 djevojčice i 1 dječaka. Živim u općini Cyeza u malom selu Kigarama. Jednom kad sam razgovarala s mužem što dalje i kako bolje učiniti u životu kako imati više prihoda za budućnost, odluka je pala da ja idem u školu i spremim se kako bismo mogli imati bolju budućnost. Ova odluka nije bila lagana, za mene, pojavilo se puno pitanja u „glavi“: prošlo je puno vremena kako sam napustila školu! Tko će se brinuti o obitelji? Škola u koju bi trebala ići je dosta daleko!? Ipak, našlo se rješenje. Počela sam da učim u centru Otac Vjeko 2008. u krojačkom smjeru te sam sada u drugoj godini i ove godine ću završiti ovaj kurs.

I sada se sama pitam kako mi je uspjelo i kako još uspijevam. Prva stvar, od kuće do škole je dosta daleko, trebam pješačiti 5 sati dnevno. Dva i pol sata izjutra u školu i isto tako navečer na povratku kući. Ustajem u 4:40 ujutro da bi spremila djecu i kuću. Poslije toga ostavljam djecu kod svoje majke a poslije svog posla muž ih dovede kući.

Moram se zahvaliti mužu na velikoj pomoći i razumijevanju za dane  kada sam u školi. Od velike je pomoći i razumije me. Vraćam se kući jako kasno, negdje oko 19:30 i zato nemam puno vremena za kućne poslove. On se vraća kući oko 17:30, pripremi večeru, donese vodu i obavi ostale kućne poslove. Nije mu ni najmanje lako jer muškarci u našem selu se ponašaju kao lavovi, dolaze na gotovo kada je sve spremno da jedu i to je to. Svi misle da su žene stvorene da sve rade a posebno oko kuće. Svi misle da moj muž „kvari“ naše običaje. Iz mog osobnog iskustva mogu vidjeti da nema napretka u obitelji gdje svi ne učestvuju zajedno: muž, žena i djeca.

Sve ove poteškoće, sada, me uopće ne opterećuju. Uživam u školskom životu jako puno i čekam vrijeme kada će taj školski život završiti kako bi mogla biti stalno s obitelji. Nadam se da ću naći posao kako bi poboljšala obiteljski život.