Već nakon prvih tjedan dana u Africi nekako se osjećam ugodno kao kod vlastite kuće; svi poslovni stresovi, žurbe, galame i sl. su daleko iza mene, a i bez poteškoće sam se naviknuo na lokalnu pivu i prehranu.

Proteklih dana obišao sam pola Ruande i Ugande te posjetio brojne fratre, časne sestre i samostane, a gdje god se pojavim čim me ljudi ugledaju sa fra počnu mu gledati sa  dozom dodatnog poštovanja...

Naravno moj život ovdje nije samo formalan pa se lako pronađe i puno vremena za upoznavanje Afrike i njezinih ljepota, tako da sam uspio i dva dana provesti u posjeti nacionalnom parku Queen Elizabeth u Ugandi, te upoznati lokalne specijalitete (lavove, slonove, bizone...), i to bez pakiranja u divljini!

Mora se priznati, čudan je osjećaj kad se nađeš bez ikakve zaštite na 10-tak metara od slona teškog nekoliko tona i to samo da bi se slikao u hrvatskom dresu... ali ako neću ja tko će?

Moj dosadašnji doživljaj Afrike mogao bi se svesti na: domaći ljudi su dragi i simpatični, piva je (skoro uvijek) hladna i pitka, divlje životinje ostavljaju dojam da su ukusne, ali ja još uvijek tražim onu srž i čar Afrike koju poznajemo iz lažnih filmova, a sve mi se više čini da je prošlo vrijeme bijelih „pjesnika“ i „plaćenih lovaca na sreću“ koji oplakuju ili kradu Afriku misleći da su bijeli bogovi, i sve se polako svodi na pomoć ljudima koji si ne mogu sami pomoći, a stvari su tu vrlo jasne: pojedinci iskreno pomažu drugima, a drugima je pomoć samo izgovor da pomognu sami sebi ili da pobjegnu od sebe samog.