HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1668771
Subota29travnja2017.
Uz 'konge cyane' pivo i Gitarama može izgledati ljepše
Ponedjeljak, 24. veljače 2014. piše Dejan Anić

Laže li Google? Ne znam, do sada mi je puno puta pomogao u životu, kao rod najrođeniji. Međutim, kad je Gitarama u pitanju...

Naime, kad sam u Google tražilicu upisao ime toga grada, prvo što sam dobio bilo je – "Gitarama prison", iliti zatvor u Gitarami. Prethodno sam već bio znao da je to drugi po veličini grad u Ruandi, zemljopisno središte zemlje i grad najbliži mom krajnjem odredištu – selu Kivumu.

Uz 'konge cyane' pivo i Gitarama može izgledati ljepše

Pogled na autobusnu stanicu u Gitarami

Pa, je li moguće da je u tako važnom i velikom gradu zatvor najbitniji, kao što kaže dragi moj Google?! Poslije svega, ne znam što reći. Možda su čak i u pravu. Dakle...

Gitarama je drugi po veličini grad u mnogoljudnoj Ruandi. Ima oko 100.000 stanovnika, i, za ruandske prilike, veliki je sveučilišni i zdravstveni centar, sjedište biskupije. Velegrad, za tamošnje prilike! A za naše shvaćanje...

Za početak, Gitarama se danas ne zove Gitarama. Odnedavno se zove Muhanga. I to vam može napraviti problem kada kupujete autobusnu kartu za Gitaramu/Muhangu. Odnosno, kad pokušavate objasniti kamo idete. Uglavnom, promjena imena je, koliko sam čuo, politička stvar i o tome ne želim ni razmišljati, a kamoli pisati. Zašto, kako, nije me briga. Zamislite da Splitu danas netko promijeni ime, jer mu se tako hoće. Imao bi sigurno problema, počevši od Torcide pa nadalje... Ovdje svi disciplinirano šute i uče novo ime...

Moj prvi susret sa Gitaramom ili Muhangom bio je autobusna stanica. Ili, bolje rečeno, „autobusna stanica“. 
Naime, riječ je o skromnom, neasfaltiranom proširenju pred jednom isto tako skromnom kućom, koja predstavlja službeni objekt stanice u „glavnoj ulici“.

Tu pristaje 'čopor' ranije spomenutih Jaguara, kojima je to posljednja stanica, ili međustanica, na putu iz velikog Kigalija za lijepi Butare (treći grad po veličini u Ruandi, čuo sam i najljepši), ili na putu za Burundi (susjedna država).

Od te i takve stanice upoznajem Gitaramu. I vrlo brzo shvaćam da je velika Gitarama u stvari preveliko selo (najblaže rečeno, i bez uvrede). Asfaltirana je jedino glavna ulica (to i nije ulica, već međunarodni put između Ruande i Burundija), dok sve ostale ulice imaju zemljanu, grbavu podlogu. Za koze idealno, ali za ljude...

I, logično, srž života se odvija u toj glavnoj, asfaltiranoj ulici. Tu su i spomenuta autobusna stanica i glavni market i neki hoteli, restorani, kafići. Dakle, lokacija bitnih stvari je europska (i kod nas su bitne stvari tako smještene), ali izvedba je krajnje afrička...

Glavni market u Gitarami je veličine manje tržnice u Virovitici. A ponuda... Bolje da vam ne pričam! Nisam razmažen, ali...
Možete kupiti par namirnica za hladnjak (margarin, afrički sir), uz to ima još i solidan izbor alkoholnih pića. I to je to. Naravno, uz šlag na torti i duh zapada – čokladice Mars i Snickers. Ništa manje, i ništa više! Dobro, nije market jedino, idemo dalje.

Uz 'konge cyane' pivo i Gitarama može izgledati ljepše

Živopisna tržnica u Gitarami zaslužuje posebnu priču

Preko puta je mesnica. Odemo tamo sa namjerom kupiti meso za naš prvi roštilj usred Afrike. A tamo... Majko moja mila!

Još jednom napominjem, nisam razmažen, ali...

U mesnici hladnjak koji po svoj prilici „hladi“ koliko i SUS motor. A u hladnjaku meso. I prvo pitanje, je li to meso?

Crno kao najkvalitetniji ugalj! Pa još i crnje! Od dugog stajanja, na afričkoj temperaturi. Izgleda problem ponude i potražnje. Da ga je prodao prije nekoliko dana, možda bi izgledalo kao meso, ovako, izgleda kao nešto što bih rado poslužio „omiljenoj mi punici“...

Naravno, prizor adekvatno dopunjuje i roj muha, koji se besplatno gosti „našim budućim roštiljem“...

U najkraćem, mesnica izgleda kao savršene kulise za dobar horor film! Naravno, slijedi zadržavanje daha, stezanje želuca da ne povratimo i hitni izlazak na toplo afričko sunce.

Logično, gdje i kako se najbolje oporaviti od šoka? Pa, u kafiću uz konge cyane (jako hladno) pivo. I, to popravlja sveukupni dojam. Kafići su specifični, ali, u odnosu na prethodno spomenuto, najprihvatljiviji su. Svi (a obišao sam ih nemalo u Gitarami) imaju vrtove, neki su ljepše uređeni, neki malo manje. Vrtne garniture su skromne, uglavnom kao na našim kućnim terasama.

Ako ti zatreba toalet, u nekim kafićima će te provesti kroz cijelu svoju kuću i dovesti do „rajskih vrata“ iza kojih je, uz toalet, i kada i osobne stvari vlasnika.

Ipak, ima i onih europskijih. Uglavnom, svuda će vas dočekati ljubazno osoblje, a ono što je standard u svim lokalima je hladno, dobro, i veeeliko lokalno pivo. O njemu će biti poseban članak, jer zaslužuje, vjerujte.

Uglavnom, poslije drugog piva zaboraviš i skroman market i jezivu mesnicu i odmah su stvari bolje.

Osim navedenog, Gitarama ima i tržnicu, koja je vrlo zanimljiva i također zaslužuje posebnu priču. I imat ćete ju priliku pročitati!

Na kraju, kakva je Gitarama? Teško mi je reći. Zato sam ovdje, pa ću otići još koji put, po neke nove dojmove koje ću vam svakako prenijeti.

I, da se vratimo na početak priče. Laže li Google? Bio sam siguran da laže, sada više nisam siguran. Zatvor sa početka priče, strašni je zatvor iz teških vremena Ruande, sa kraja prošloga stoljeća. Danas je to jedna izvana (na sreću, ne znam kakva je iznutra) zanimljiva građevina na ulasku u grad i možda doista i najupečatljivija u cijelom gradu.

Ali, ja sam nepopravljivi optimist i neću prihvatiti da suštinu jednog grada čini zatvor. Ne daju mi to svi oni divni osmjesi koje sam sreo u Gitarami. O njima ću vam tek pričati...

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić