HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja2065727
Nedjelja24lipnja2018.
Može i HIV, nemoj samo da je dijabetes
Utorak, 12. kolovoza 2014. piše Dejan Anić

Nedavno sam sa prijateljem Ruanđaninom svratio u Gitaramu, kada je on na ulici sreo prijatelje, mlađi bračni par. Ljudi stali, porazgovarali, osmijesi i uobičajene teme, najobičniji slučajni susret prijatelja.

Može i HIV, nemoj samo da je dijabetes

Međutim, kada sam poslije toga svog prijatelja pitao o kome se radi, objasnio mi je da se radi o prijateljima koje je sreo i dan ranije, na sahrani njihove tragično preminule kćerke, koja nije doživjela ni tinejdžerske dane. Bio sam prilično začuđen, jer mi ljudi, s kojima smo nekoliko trenutaka ranije stajali, uopće nisu odavali dojam roditelja koji su samo nekoliko desetaka sati ranije izgubili dijete. Tada mi je prijatelj objasnio da u Ruandi u takvim, za nas ekstremnim situacijama, nikad nećeš vidjeti tugu ili očaj na licima ljudi.

Jednostavno, smrt se u ruandskoj kulturi prihvaća kao dio života, čak i kada je u pitanju gubitak malog djeteta. Život ide dalje, ljudi se automatski okreću novom danu i nastavku svog života. U pokušaju da to sebi racionalno objasnim, shvatio sam da su Ruanđani, na neki način, naviknuti na smrt. To je dio njihove svakodnevice. Naime, ljudi umiru često vrlo mladi, veliki je broj umrle novorođene djece, veliki je broj ljudi koji boluju od neizlječivih bolesti, posebno AIDS-a.

U takvim uvjetima i smrt kao čin postaje uobičajena stvar. A ljudi jednostavno nemaju ni vremena za preveliku tugu. Naime, već sutradan se valja okrenuti svom radu, svom polju, i borbi za malo hrane. Život ide dalje. Vidio sam i čuo u Ruandi i nekoliko za nas neobičnih, pa i pomalo bizarnih stvari. Primjerice, da je godišnjica nečije smrti povod za slavlje. Ako se neki datum već obilježava, u Ruandi je to povod da se začuju bubnjevi, da ljudi zapjevaju i zaplešu, pa makar taj datum bio i onaj na koji je netko izgubio život.

Također, čuo sam da bi svaki Ruanđanin prije izabrao da bude zaražen HIV virusom nego da oboli od dijabetesa! Naime, ljudi vrlo jednostavno zaključuju – ako već moraš biti bolestan, onda je bolje da bude HIV jer ćeš, uz terapiju, moći poživjeti nekad i dvadesetak i više godina. A dijabetes također zahtijeva stalnu terapiju, ali i dijetu, izbjegavanje određene hrane i pića, vođenje računa o stilu života, hipoglikemijske kome, gangrene... A ishod je na kraju isti. Zato su prilično ravnodušni kad čuju da je netko HIV pozitivan, samo nemoj da je dijabetes...

Iz naše, europske perspektive, neobično žive Ruanđani. Ali i neobično tretiraju smrt, i sve što uz nju ide. Priču o ovoj neveseloj, ali zanimljivoj temi završit ću sutra, sa nekoliko crtica o tome što se konkretno radi kad netko u Ruandi umre.

 

Kupnjom knjiga pomažete naše projekte u Centru Otac Vjeko!

a00379_introOrganizirajte se, pozovite svoje prijatelje i sve koji nam žele pomoći. Naručite knjige, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua uz našu pomoć nauče mnogo toga. Tako ćemo zajedno tim mališanima osigurati bolju i sigurniju budućnost.Kako do knjiga?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2018 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić