U Ruandi ljudi nemaju gotovo ništa. Nemaju pristojne kuće, nemaju struju i vodu, nemaju osnovne životne uvjete, nemaju, što je najgore, ni dovoljno hrane. I što u takvim okolnostima imaju? Vjeru.

Vjeruju Ruanđani u svoj rad i trud, vjeruju i u svoj tradicionalni ples Intore koji treba prizvati kišu, vjeruju da bijelci koji dolaze ovdje imaju novaca i da će im pomoći da bolje žive, ali vjeruju i da ih neki susjedi žele otrovati, ili da je smrt posljedica nekih 'viših sila' i 'rada nekoga sa strane'. A vjeruju li Ruanđani u Boga, i na koji način, odnosno, jesu li religiozni, kako i koliko, i kojoj religiji pripadaju?

Prema državnom ustavu, Ruanda je država religijskih sloboda, i svaki građanin je slobodan odlučiti koju će religiju ispovijedati, gdje, i na koji način. Dakle, u Ruandi ne postoji 'državna religija', već postoji slobodan izbor.

Kršćanstvo je dominantna religija u Ruandi, i, prema službenim podacima, preko 90 posto Ruanđana su, prema religijskom opredjeljenju, kršćani. Opet prema službenim podacima, među kršćanima, njih oko 57 posto su katolici, 26 posto protestanti, oko 11 posto adventisti, dok mali postotak pripada drugim krščanskim crkvama.

Kršćanstvo ima, inače, dosta dugu tradiciju u Ruandi. Kaže se da su prvi katolički misionari stigli u Ruandu krajem 19. stoljeća i tada lokalnom stanovništvu predstavili kršćanstvo. Lokalno stanovništvo je to počelo prihvaćati, počele su se graditi crkve i ostala infrastruktura, a Ruanđani su postajali monoteisti, odbacujući svoja prethodna vjerovanja, u kojima su bili zastupljeni i animizam, i totemizam, fetišizam...

Tako se katoličanstvo etabliralo kao glavna religija Ruande. Misionari iz drugih dijelova svijeta su pristizali i dalje, započeti su brojni projekti u zajednici, počelo je školovanje i lokalnog stanovništva za svećenike. Na taj način Ruanda je do rata koji se dogodio devedesetih godina prošloga stoljeća, smatrana najkatoličkijom zemljom istočne Afrike, i šire.

U tome su svoju ulogu imali i hrvatski misionari, poput don Danka Litrića, don Sebastijana Markovića i legendarnog fra Vjeke Ćurića, koji su svoju misiju u Ruandi započeli prije više od trideset godina. Međutim, poslijeratno razdoblje u Ruandi je donio novosti i na religijskom planu. Slijevanje kapitala iz Amerike pridonijelo je i jačanju protestantske crkve, uložen je veliki novac, i velik dio Ruanđana su postali protestanti.

Konačno, treći upliv u religijskom životu Ruande dogodio se u posljednjih petnaestak godina, i učinio ga je islam. Naime, u Ruandi su naprasno počele nicati džamije i počela je snažna promuslimanska propaganda na privlačenju novih vjernika. Čuo sam da se Ruanđanima čak nudi i novac da prijeđu na islam, a da sve financira Saudijska Arabija. Da im i uspijeva govori i činjenica da ih je, prema službenim podacima, danas u Ruandi već oko 5 posto, da u svakom većem mjestu možete vidjeti džamije i čuti glas hodže, a da ćete i u mom Kivumuu naći ljude koji će vas pozdraviti sa: 'Selam'...

Zanimljiva je religijska situacija u Ruandi. Opstajanje i rad onih koji su tu 'od početka', i pojava novih, koji nude 'nešto novo', prije svega novac. Iz moje perspektive, ono što je dobro jest činjenica da sve vjerske zajednice, osim mogućnosti upražnjavanja vjerovanja, nude i neke važne svjetovne stvari, te grade i otvaraju škole, fakultete, bolnice, ono što može pomoći u svakodnevnom životu Ruanđana. Dok je tako, sav trud itekako ima smisla.

Kako Ruanđani zaista upražnjavaju religiju, koliko su posvećeni, i kako izgleda sudar prihvaćene monoteističke religije i tradicionalnog vjerovanja, pišem vam sutra.