HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1871901
Srijeda22studenog2017.
Moje putovanje u nepoznato
Ponedjeljak, 06. lipnja 2016. piše Bernarda Brko

Moje putovanje u nepoznato

Prošlo je gotovo godinu dana otkako sam posjetila prekrasnu zemlju, Ruandu. Dok sam tražila svoje mjesto u avionu, još uvijek nisam bila sigurna jesam li spremna za taj put. Danas, gledajući unatrag, znam da je to bila dobra odluka. Letom od 13 sati počeo je moj put u nepoznato, opasno i uzbudljivo.

Još uvijek mislim na ljude koje sam srela u različitim dijelovima Ruande. Svi su oni našli mjesto u mom srcu. Ti ljudi rade najbolje što mogu i znaju u danim okolnostima, i uvijek su mogli izmamiti osmijeh na moje lice.

Kada sam stigla u Ruandu, bila sam jako uplašena. Ipak stižem u jednu novu kulturu i to iz potpuno drugačije sredine. U početku mi je sve bilo jako neobično.

Moje putovanje u nepoznato

Moj boravak u Ruandi trajao je mjesec dana. Bilo je to najtežih mjesec dana u mom životu i mjesec dana u kojima sam najviše naučila. Nisam bila spremna za sve što me tamo dočekalo. Pogotovo ne psihički. Kroz medije sam saznala dosta o situaciji koja vlada u zemljama Trećeg svijeta, ali sam svega postala svjesna tek kada sam tamo došla. Isprva je bilo prilično teško početi živjeti u ritmu zajednice u koju sam došla. Za mene je to značilo da se svako jutro moram ustati u 5,30 sati, obući, očistiti sobu i otići na jutarnju misu koja je namijenjena časnim sestrama zajednice, a zatim postaviti stol za doručak, koji se održavao u 7 sati. Svi su se držali reda, što je mene naučilo puno o životu i samoj sebi, ali više o tome kasnije. Nakon doručka imali smo slobodnog vremena, što sam isprva koristila za spavanje jer nisam mogla podnijeti taj ritam. Trebalo mi je otprilike pet dana da se naviknem na takav život. Nakon što sam se navikla, shvatila sam da ima smisla početi dan ranije.

„Kada sunce izlazi, dan počinje“, govorio mi je Fra Ivica. Dan treba koristiti. I to sam onda i učinila.

Moje putovanje u nepoznato

U jutarnjim satima, nakon doručka, otišla bih u školu, gdje sam s drugim volonterima radila na plakatima, koje su nastavnici koristili za nastavu u školi u Kivumu. Djeca u Kivumuu provedu u školi cijeli dan. U školama nema trenutka tišine. Sve je puno smijeha, a ipak učenici uspiju mnogo naučiti. Odmah sam primijetila da su zahvalni što mogu nešto naučiti. Oni vole ići u školu, jer su kao nitko drugi svjesni, da trud vodi do uspjeha. Osim toga, nastavnici imaju vrlo dobar i osobni odnos s učenicima. Ulažu puno truda da djeca nešto nauče.

Zajednica u Kivumuu stavlja veliki naglasak na obrazovanje i pokušava svakom djetetu koje pohađa školu omogućiti bolju budućnost. U podne sam pomagala, između ostalog, pripremati ručak. Ubrala bih povrće u vrtu i narezala ga. Kuhar zajednice je vrlo simpatičan čovjek. Prilikom kuhanja, slušali smo glasnu glazbu i plesali. To me je uvijek zabavljalo. Kuhar nije znao njemački, niti hrvatski jezik. Znao je vrlo malo engleskog, a ja ne poznajem njihov jezik 'kinyarwanda'. Ali uvijek je znao što sam htjela reći, a ja sam znala što je on htio reći. Tako je bilo posvuda u Kivumuu. Unatoč jezičnoj barijeri, svi smo mogli na neki način komunicirati.

Moje putovanje u nepoznato

Nakon ručka, posjetila bih vrtić u Kivumuu. Tamo sam pjevala i igrala se sa malim „pilićima“, kako ih svi ovdje u selu zovu. Čim bi vidjeli da dolazim istrčali bi iz kućice i počeli trčati prema meni. Skočili bi na mene, grlili me i ljubili. Tu je bilo toliko topline i ljubavi; oni su bili moji najmiliji i razlog zašto sam svaki put dok sam šetala selom namjerno prolazila pokraj vrtića.

Nakon ručka često bih otišla u obližnji „Grad“ koji se zove Gitaraama. Do tamo se iz Kivumua može doći „busom“ prepunim ljudi ili mopedom. No to me nije smetalo, jer sam svaki put upoznala vrlo zanimljive ljude. Čak i ako smo se svi morali stisnuti u minibusu, bilo je to svaki put vrlo zabavno. Puno se pjevalo i smijalo, zapravo tipično za Ruandu. U središtu grada postoje mnoge male trgovine gdje se uglavnom može kupiti tkanina za odjeću. To je potrebno jer ljudi uglavnom šiju sami svoju odjeću. Ali, svejedno, ne može si svaka žena priuštiti haljinu. A one koje ih imaju, nemaju više od dvije. Sjetila bih se tada svog ormara i bilo me je stid što imam više nego što mi je potrebno.

Moje putovanje u nepoznato

U večernjim satima, nakon što bih se vratila iz grada, postavila bih stol za večeru i otišla na večernju molitvu. Za vrijeme večere svatko je pričao o svojim iskustvima i doživljajima proteklog dana. Puno smo razgovarali i planirali sljedeći dan. Večer bi uglavnom završila u dvorištu u ugodnom druženju.

Nedjelja je vrlo poseban dan u Ruandi. Na taj dan svatko obuče svoju najbolju odjeću, žene haljine, a muškarci najbolje hlače i najljepše košulje.

U Kivumuu se nedjelja slavi na veliko. Cijelo naselje se okupi u crkvi. Misa se održava na poseban način, uz puno plesa i pljeska. Tu je i zbor koji prati misu s prekrasnim pjesmama. Crkva je svaki put puna i uvijek je jako veselo. Nakon mise dečki igraju pred crkvom nogomet, a djevojke gledaju.

Moje putovanje u nepoznato

Moja omiljena sjećanja vezana su uz jedno malo slavlje koje smo organizirali u našem dvorištu. Kupili smo hranu i kuhali zajedno. Zapalili smo logorsku vatru. Na slavlje smo pozvali i nastavnike iz škole. Svi smo se okupili oko vatre, jeli i pili. Fra Ivica je donio veliki bubanj iz kuće. Svatko od nas je udarao u bubanj pokušavajući stvoriti glazbu za ostatak grupe. Ja naravno nisam mogla udarati tako dobro kao ostali koji žive u Kivumuu. Unatoč svemu sam plesala i pjevala sa ostalima. U školi su me djevojke naučile plesati tradicionalni ples, tako da sam mogla plesati s ostalima oko logorske vatre. Bilo je jako lijepo jer su na samom kraju svi održali mali govor. Govori učitelja su me je jako dirnuli, govorili su kako je teško preživjeti dan, ali da oni znaju da je Bog s njima, pomažući im svaki dan. Osim toga, svi su se zahvalili fra Ivici, jer radi puno za zajednicu. Ta zahvalnost, unatoč teškim okolnostima me se jako dojmila.

Moje putovanje u nepoznato

Mnoge lijepe trenutke sam doživjela i u brojnim putovanjima po različitim dijelovima Ruande. Priroda Ruande je nešto što morate vidjeti barem jednom u životu. Toliko je raznolika i lijepa da sam uživala svaki put kada sam imala mogućnost da je istražujem.

I na kraju mogu reći da je to bio vrlo ugodan i poučan boravak. Nikada nisam upoznala srdačnije ljude. Nemaju gotovo ništa i unatoč svim okolnostima trude se napraviti najbolje što mogu u svom životu. A najbolje od svega je da se oni smiju doista iz srca. Život u Ruandi je vrlo težak život. Nitko ne može opravdati život ljudi u takvim okolnostima.

Moje putovanje u nepoznato

Ti neljudski stambeni i životni uvjeti su me vrlo naljutili. Svaki dan, dok bih šetala selom, bila sam šokirana i taknuta do suza. Teško mi je bilo sve to gledati i potisnuti svoje emocije u prisustvu stanovnika Kivumua.

Bilo me stid svojih razmišljanja prije putovanja u Ruandu. Mislila sam na Njemačku. Mislila sam na ljude koje žive u Njemačkoj, pogotovo na moju generaciju. Sram me je što živim u društvu u kojem se sve vrti oko novca, gleda se tko što ima, koje auto vozi, koju odjeću nosi... U našem društvu si netko samo ako imaš novac. Na ništa se drugo i ne gleda. Je li to doista smisao života? Je li na kraju bitno koliko si imao novca? Je li važno koliko je koštala tvoja majica?

Moje putovanje u nepoznato

Prije boravka u Ruandi ni ja nisam drugačije razmišljala. Da budem iskrena bila sam jako fiksirana na takve stari. Kupovala sam vrlo skupe cipele i bila sam sretna. To mi je bila jedina želja, imati skupe stvari. I to samo da budem ista kao svi drugi. Za Božić i rođendan sam uvijek dobivala najbolje poklone. Ti pokloni su me pravili sretnom. Kad pomislim da djeca u Ruandi uglavnom nisu ni nosila cipele, a danima hodaju u istim hlačama i majici, jer nemaju druge… Oni ne dobiju ništa za Božić ili za rođendan od roditelja, ali su ipak sretni i uvijek nasmijani, za razliku od mnoge druge djece koja dobivaju sve sto požele.

Danas samo mogu osjećati samilost prema materijalistima. Žao mi je vidjeti ljude kojima je samo to važno jer oni u stvari nisu ni sretni, ni bogati. Oni su jadni jer ne znaju što je bit života.

Moje putovanje u nepoznato

Ući u avion za Ruandu bila je najbolja odluka do sada u mom životu! Iskustvo i stvari koje sam naučila o sebi, nitko mi ne može oduzeti. Mene je to putovanje promijenilo i pokazalo mi da se prava ljubav i prava sreća ne mogu kupiti. Vrlo sam zahvalna, što sam imala priliku to doživjeti. Znam da nisam mogla napraviti neka čuda, i nekoga spasiti iz njegovog jada, ali mi je to sve pokazalo koliko je bitno da se ne koncentriramo na samog sebe, nego da otvorimo oči i ne ignoriramo siromaštvo.

„Ne daj ljudima ribe. Nauči ih kako da ih ulove.“ To Fra Ivica uvijek govori. Mnogi misle da mogu promijeniti svijet. To je pogrešno, ali to i nije cilj.

Obrazovanje je vrlo važno u Kivumuu. Oni su odlučili da svu svoju snagu i energiju ulože na obrazovanje. Samo tako se dugoročno može promijeniti situacija u Ruandi.

Unatoč svemu važno je darovati novac, jer on služi za gradnju škola i bolju plaću učitelja. Samo na taj način se može pomoći razvoju zemalja trećeg svijeta.

Hvala Ruanda za to iskustvo.

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić