HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja3676465
Subota23listopada2021.
Moj Kivumu i Centar Otac Vjeko
Petak, 24. rujna 2021. piše Monika Miličević

Moj Kivumu i Centar Otac Vjeko

Četiri godine sam sanjala o odlasku u Afriku. Planirala, čitala, istraživala i uvijek mi se činilo kao da se moja želja nikada neće ostvariti. U 7. mjesecu ove godine, kad sam riješila sve ispite sa zadnje godine fakulteta, rekla sam si: ako sada ne odeš, nećeš nikada. Ponovno istraživanje, pisanje s ljudima i volonterima koji su već bili tu, čitanje na milijune članaka o svemu. Najteže je bilo reći mojoj obitelji, jer što ako ti se nešto dogodi, tamo postoji malarija, žarišta ebole, kako ćeš sama, previše nam značiš...

U Mostaru sam posjetila franjevački samostan gdje mi je dat broj fra Ivice Perića, uz riječi: idi, to je predivno životno iskustvo, ako imaš želju to moraš i ostvariti. Rekoh si to je to, idem. Nakon što sam nazvala fra Ivicu, isti dan sam ga i posjetila u Lepenici, u blizini Kiseljaka odakle je rodom. Bio je u posjetu svojoj obitelji, a inače živi, radi i obitava u selu Kivumu u Ruandi. Jednostavan čovjek koji mi je u kratkim crticama objasnio sve vezano za volontiranje i posjetu selu. “Ja se 1.9. vraćam u Kivumu, želiš sa mnom?”. I krenulo je pakiranje i spremanje za odlazak na drugi kontinent. Dok su me svi redom pitali bojim li se i je li me strah, ja sam samo željela krenuti. I sada ovdje se tako osjećam.

Došao je taj 1.9. Skupa s fra Ivicom iz Sarajeva za Istanbul, iz Istanbula, gdje smo se sastali s još jednom volonterkom, za Ruandu. Prilikom ulaska u Ruandu vrše testiranje na COVID-19, te jednu noć moraš rezervirati hotel i prespavati dok ne dođe negativan rezultat. Tako je bilo i s nama. Test na COVID-19 traje kao i kod nas, 48h, pa smo dok još vrijedi uspjeli posjetiti nacionalni park Akagera u blizini glavnog grada Kigalia. Treći dan od dolaska, zaputili smo se u Kivumu. Kad smo stigli, osjećaj koji se probudio u meni je teško riječima opisati. Fra Ivicu tu već svi znaju i pozdravljaju, jer već 19 godina živi tu, vodi jednu od boljih škola u Ruandi - Centar otac Vjeko, a nas dvije gledaju kao u čudu. Kako to da smo mi svijetle puti, a oni tamne?

Moj Kivumu i Centar Otac Vjeko

Muzungu, muzungu (bijelac, bijelac) dovikuju se i trče da nas vide. Svi su oduševljeni, ali djeca posebno. Kad nas vide, diraju nam ruke, kosu i lice. I sretni su, to su sretna djeca. Tako malo materijalnog imaju, a tako puno duhovnog i plemenitog. Nemaju najnovije tenisice, točnije pola njih nema nikakve, nemaju vodu u kući nego pješače po nju, nemaju hrane u izobilju, nemaju trenirku po svom broju, nego ili previše malu ili previše veliku. Nemaju ništa što imamo mi, ali imaju jedno: osmijeh. Oni su sretna djeca, oni su voljena djeca. Oni ako te vole to ne skrivaju, jednako je i ako im nisi prirastao srcu.

Biti dio ove jedne prelijepe i humane zajednice kao što je Centar otac Vjeko u Kivumu je jedna nova prilika u životu za učiti o dobroti, plemenitosti i ustrajnosti. Učiti da ti je za sreću potreban samo osmijeh, ne auta, ne vile, ne skupi hoteli i još skuplja ljetovanja ili zimovanja. Ovi ljudi, pitanje je hoće li imati što za jesti danas, su zahvalni Bogu za sve što im je pružio. Oni imaju jedni druge i zbog toga oni su bogati.

 

Kupnjom knjiga pomažete naše projekte u Centru Otac Vjeko!

a00379_introOrganizirajte se, pozovite svoje prijatelje i sve koji nam žele pomoći. Naručite knjige, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua uz našu pomoć nauče mnogo toga. Tako ćemo zajedno tim mališanima osigurati bolju i sigurniju budućnost.Kako do knjiga?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2021 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić