HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1661598
Ponedjeljak24travnja2017.
Život među ljudima koji nemaju ništa, a imaju sve
Utorak, 22. siječnja 2013. piše Sebastijan Glasnović

djeca u RuandiNije lako doći iz neke urbane sredine, gdje se, primjerice, baca hrana ili se svaki treći mjesec kupuje nova obuća, među ljude koji skoro nemaju za jesti, te isto tako vidjeti pojedince koji hodaju bosi (osobito djeca), a ovdje je „zakonom zabranjeno biti bosonog“. Naravno, i ovdje je kao kod nas: koliko radiš, toliko imaš!

Imaju prednost što imaju plodnu zemlju i cijelu godinu je proljeće, pa u neku ruku od toga i žive. Jer sve što se ovdje kupuje je poprilično skupo, a plaće su veoma male (na primjer, od profesorske plaće možete kupiti gajbu pive), pa živiš od onoga sto sam zasadiš.

Svaki dan sa ukućanima samostana jedem hranu iz njihovog vrta i nisam siguran kad sam i da li sam u zadnje vrijeme jeo svježiju i finiju hranu (grah, rajčica, tikvice, kupus, luk, riža, avokado, banane… jedino se meso kupuje, a čak imaju svoje mlijeko i jaja)… To je u neku ruku luksuz ovdje, jer za sve to bi im trebala velika zemlja koju mnogi nemaju i trebali bi imati nekoga tko bi o tome brinuo i radio! Ali se ništa ne baca, jer to nisi kupio jeftino, nego se namučio oko toga i naravno to se više cijeni! Dolazim do zaključka da su mnoge stvari, koje su kod nas tek nešto sto se lomi, baca ili se u našim kućama nalazi na svakom ćošku, za ovdašnje ljude prava stvar. Olovka i papir! – dok djeca kod nas lome skupocjene igrice ili mobitele, ovdje su sretni kad dobiju komad papira i olovku kojom mogu pisati! Prava je premija za dijete imati slatkiš poput lizalice, kamoli nešto drugo.

Ali morate znati da kad vide bijelca kao da vide nekoga tko ih je došao „spasiti“, pa od vas očekuju novac, poklone ili bilo šta drugo… Dijeliti poklone ovdje se ne savjetuje iz realnog razloga: kako kaže naš fra Ivica, ne živi se od milostinje nego od rada! Tako da i oni i svi mi moramo biti svjesni da se u životu moraju/moramo naučiti boriti za sebe! Daleko od toga da im se ne pomaže – što se tiče školstva i svega ostalog sve je jako dobro složeno, za što je zadužena ova zajednica, a to je prava i istinska pomoć. I mi ostali možemo i trebamo pomagati u unapređenju školstva i u svemu ostalom što će im omogućiti bolju budućnost.

Vraćam se na svoj naslov, „Život među ljudima koji nemaju ništa, a imaju sve“. To znači da nemaju ništa materijalno, ali zato imaju najvažnije u životu: slobodu, radost, ljubav, jednostavnost… imaju vjeru u Boga!

Isto tako želim čestitati pojedinim ljudima koji su svim ovim ljudima život učinili ljepšim i boljim, a to su naši bosanski fratri-misionari, ljudi velikog srca… Neki su, nažalost, pokojni, neki nastavili ono sto su oni počeli… Ali i mi ljudi iz cijeloga svijeta im trebamo pomoći na jednostavan način, koliko je u našoj moći. Kad bi svatko malim djelom pomogao, ovdje bi sve bilo bolje i lakše… Zato nemojmo biti ravnodušni, nego osvrnimo se i pomozimo ovim ljudima! Čovjekoljublje ne zna za jezike, vjere, nacije, boju kože… ono ne poznaje državne granice. Čovjek je čovjeku prijatelj, a ne vuk!!!

Foto galerija

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić