HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1707938
Ponedjeljak29svibnja2017.
Moje iskustvo u Kivumu, Ruanda
Nedjelja, 01. travnja 2007. piše Valerie Kae Ken

Valerie Kae KenGledajući u moj život, mogu vidjeti, da me sve što sam u životu radila do sada vodilo prema ovom radu što sada činim u Africi. Kanađnka sam. 1979 god. sam živjela u Njemačkoj. Tad sam odlučila otići na kurs mode u London u „Londonska škola mode“. Ni slutila nisam da ću jednoga dana iskoristiti to svoje znanje i vještinu te organizirati škole šivanja u Africi.

Sve je pocelo mojim susretom irkinje Mary Moran, koja je isto pohadjala ovaj kurs. Casna sestra koja je provela veci dio svoga zivota u Ugandi. Poslije kursa ostali smo u kontaktu. 1995 Mary me je zamolila da joj pomognem da otvori o pocne krojacku skolu u njenom projektu Sv. Franje u Nyamitanzi, Mbarara, Uganda. Sreli smo se u engleskoj pokupovali potrebne masine, alate, knjige i druge potrepstine i ona me je tada uvjerila da dodjem u Ugandu. Tako sam i ucinila. Prvi put sam otisla u Ugandu u proljece 1996.

Od provoga momenta kada sam stala na africko tlo ja sam bila „ulovljena“. U zadnjih deset godina sam isla u Afriku cesto onoliko koliko sam smogla novaca da kupim sebi avionsku kartu. Dok sam bila u projektu svetog Franje poducavala sam dizajniranje i krojacku vjestinu i poslije sam napisala program za ucitelje. Danas imamo odredjeni broj djaka iz prve generacije koji su sada jako dobri ucitelji u centru. Ja im pomazem s novim metodama poucavanja, materijalima, knjigama i potrepstinama za sivanje.

Moj prvi posjet Rwandi je bio 1998, mjesec dana poslije smrti fra Vjeke Curica. U to vrijeme sam bila u Ugandi. Bila sam pozvana od fra Ivice Perica da provedem par dana u Rwandi. Zbog radoznalosti da vidim drzavu koja je prosla kroz tragediju pokolja i rata ja sam prihvatila poziv. Sjecam se osjecaja nesigurnosti kod prvoga posjeta. Tada je jos vrijedio „zakon“ da niko ne smije biti na putu kada se smrkne. Bila sam nervozna i prestrasena. Sjecam se jedne veceri u Kivumu-u kada su se pricale price kako je bilo u vrijeme rata. Sjecam se isto tako nenasmijanih i ozbiljnih lica pokraj puta kuda smo prolazili..... narod je gledao u nas preozbiljno bez izraza na licu.......bez osjecaja i sumljicavo........bez ikakvog izraza na licu.

Sada kada dodjem u Kivumu poslije tog prvog posjeta, vidim potpuno drugaciju sliku. Vidi se radoznalost na licima mladih i „draga“ dobrodoslica djaka centra Otac Vjeko. 2003 fra Ivica prelazi u Rwandu i postaje odgovoran za skolu. On me poziva da poboljsam program za sekciju sivanja sto sam ja rado prihvatila. Ja sam imala u planu da poducavam ucitelje kako uciti sto i cinim.

Nakon vise posjeta Rwandi otkrila sam da sami ucitelji u skoli nemaju vece naobrazbe. Oni su „dobri“ kao ucitelji, radini su, sa velikom zeljom da pomognu drugima iako i sami imaju slabu naobrazbu. Jedna od ucitelja je Aminah ugandjanka koja je jako puno doprinijela za uspjeh skole. Posjeduje mudrost vise nego sto bi se ocekivalo od osobe njene dobi. (kao vecina afrikanaca). Pokazala je veliku odgovornost i veliki entuzijazam da pomogne drugima i spremna je da nauci nesto novo. Josip, muskarac, krojac isto tako odgovoran. Josip hoda uz pomoc staka. To sto je fizicki hendikepiran neoduzima njegovu sposobnost ucenja, vjerujem, naprotiv da ga je to ucinilo jos boljim i odgovornijim. To je jos jedna potvrda sto hendikepirani mogu uciniti ako zele uspjeti u zivotu. Druga dva ucitelja u krojackom smjeru su isto tako odgovorni i zeljni da poboljsaju svoje znanje u ucenju i da pomognu djacima sto mogu vise.

Krojačka sekcijaProgram po kojemu radimo jest da se ucenicima stavlja naglasak na kvalitet rada. Ucenicim se pruzaju potrebite informacije o kvalitetu i drugim potrepstinama prilikom sivanja tako da se dobro spreme za buducnost te na taj nacin pomognu sebi i svojoj obitelji. Nakon ovoga kursa oni su spremni raditi u selima gdje nema struje a u isto vrijeme i u velikim tvornicama gdje postoje industrijske masine za sivanje.

Planiramo poducavati djake kako se vode mali obrti (u sivacem, stolarskom i zidarskom smjeru) u drugoj godini, zadnjem trimestru. Sa znanem francuskog, matematike i nesto od kompjuterskog znanja ce im pomoci da mogu poceti manji obrt sami za sebe.

Bio je to dosta dug put da smo dosli do ove tocke. Ja sam impresionirana radom sto ide u skoli. Kada udjem u razred cujem samo „zujanje“ masina. Djaci su okupirani razlicitim aktivnostima.

ModelUcionice u krojackoj sekciji su najbolje opremljene sto sam ja do sada vidjela. Djaci su sretni da imaju takovu opremu i sansu da uce u takvim uvjetima Oni imaju mogucnosti uciti od najjednostavnijih masinama do onih najboljih.

Uz pomoc djaka ja sam uspjela napraviti „africki model“ sto je najkorisnije za demonstriranje kod krojenja. Kako to napraviti naucila sam od svoje majke. Skuhala sam prvo ljepilo stavila papire na tijelo djevojke i preko toga ljepilo. Kada se to osusilo rasjekla sam to ispod pazuha i skinula sa tijela. Poslije toga je bilo dosta posla. Trebalo se jos dodali papira i ljepila da se postigne potrebita tvrdoca. Na koncu sam dodala i malerijal za konacan oblik. Da bi se to ucinilo trebalo mi je vise dana ali se isplatilo.

Stolarska sekcijaStolarski odsjek je isto dosta dobro opremljen masinama i alatom. Djaci imaju sansu uciti zanat koristeci razne alate i masine. Kako postoji generator tako djaci mogu koristiti i elektricne masine. Vecin ucenja se odvija sa rucnim alatom zbog situacije u kojoj ce se naci kada zavrse skolu. Mnogi nece imati sansu da koriste elektricne masine pa se zato vise naglasak stavlja na rucni alat.

Isto tako, pored krojacke sekcije, sam dosta pomogla i u ovoj sekciji. Pomagal im u raznim aktivnostima. Prvljenju programa, kako praviti ravne linije uz pomoc konopca, lasera i vaservage idr. Mislim da su se djaci cudili vidjeci da i zena moze raditi ovaj posao.

Jedan od problema koji imamo u skoli je imati masine uvijek u „radnom stanju“. Stalno trebamo imati pri ruci rezervne dijelove i nekoga tko je u stnju popraviti kada se nesto pokvari. Imati inventar uredu i to je dosta veliki izazov. Tako imamo dosta rezervnih dijelova jer nase masine su uvezene izvana, pa tako i dijelovi.

RavnateljSkola ja pravi pcelinjak. Kada sam ja u Kivumu-u obicno okupiram ravnateljev ured. Koristim kompjuter jer mi treba zbog dorade programa ili dr.

Kada se spremam za Rwandu sva moja priprema ide u smjeru kupnje knjiga, videa, kalupa i drugi potrepstina sto mogu pomoci u skoli. Malo po nalo pokusavamo izgraditi biblioteku koja moze biti koristena od strane ucitelja i djaka. Pokusavamo motivirati djake da sami ucestvuju i svojem ucenju i u isto vrijeme da „provociraju“ napredak u ucenju. Tako knjige ih trebaju motivirati na nove ideje kursa a ne samo da kopiraju sto je u knjigama. Cesto u africkim skolama uci se na taj nacin sto se kopira sa table i stvari se memoriziraju i na taj nacin kreativnost se ubija.

Pokusavam im pomoci da stvore ideje i da razviju nacin kako raditi u selu bez struje kako raditi lokalno.

Skola pocinje u 8:30 a zavrsava u 16:30. zastaje se svakoga sata za promjenu razreda ako se uci u ucionici. A to se radi na neobican nacin tj, zvono je jako neobicno. Cuvar, stariji covjek, koji je u isto vrijeme i zvonar ima nemoguce zivce; potrositi cijeli dan gledajuci na sat. Kada je vrijeme da se zvoni on polagano ili brzo ovisno kako on misli koliko mu vremena treba da prodje tih 20-tak metara do felge od auta koja je zvono, uzima kamen koji se nalazi pokraj felge i njme lupa po felgi. Svaki put kada to cini jako me pripadne da se sva stresem, i poslije toga on se mirno odseta nazad.

OswaldiDok sam u Kivumu-u imala sam srece da sam svaki put zivjela u samostanu sa fratrima. Fino sam se osjecala kao kod kuce. Jako je lijep osjecaj kada odes iz svoje zemlje predjes pola zemaljske kugle i to se osjecas dobrodosao i kao dod kuce. Uzivala sam u hrani spremljenoj od Oswaldia, jedan od najboljih kuhara sto sam ja srela na svojim putovanjima. Sposoban je napraviti lijepu hrano od „nicega“ i sve je jako ukusno.

Osjecam da sam vise primila nego dala. Sretna sam da sam imala sansu da pomognem u razvoju skole. Sretna sam da ucitelji i djaci pokazuju zahvalu na pomoci. Vazno je da oni osjecaju da skola pripada njima. I samo na taj nacin skola moze uznapredovati i razvijati se.

Valerie i JacklineSada kada razmisljam o vremenu provedenom u Ugandi i Rwandi. Jedan od najvecih poklona sto sam dobila u Africi je da sam usvojila „svoju kcerku“ Jackline. Na koncu konca ona je dobila dozvolu da moze doci i zivjeti sa mnom u Kanadu (Svibanj 2006) Ona je sreca u mome zivoti i voljena je od svakoga tko ju je sreo.

Vidim kako sam imala srece u zivotu; imajuci sretnu obitelj, dobre prijatelje i sansu za skolovanjem. Ja usporedjujem ovo sa onim sto sam vidjela u Africi. I pored teskoca, siromastva i patnja kroz koje prolaze vecina rwandjana tako ipak postoji osjecaj nade za bolje sutra. I to je najvaznije u zivotu. Nema veze kroz koje god probleme prolazili ipak ja duboko vjerujem da uvijek postoji nada za nesto bolje.

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić