HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1705278
Petak26svibnja2017.
Posjet mojoj Africi
Četvrtak, 30. listopada 2008. piše Jackline Nahwera

Jackie s obiteljiJa sam Jackline Nahwera Ken. Rodjena sam u obitelji s četvero djece ali imam i polubraće i polusestara. Mama mi je umrla kada sam bila jako mala. Stariji brat Moses i tata, koji je bio stariji i bolestan su preuzeli brigu o meni i braći do moje pete godine. Od moje pete godine brigu o nama preuzima Mary Moran, Irkinja, ravnateljica udruge sv. Franje. Njen brat i sestrična su plaćali moju školarinu. U vrijeme školskih raspusta često sam boravila u Mary-inom mjestu ali pod skrbništvom Valerie Kae Ken koju sam srela u projektu sv. Franje gdje je došla raditi kao volonterka; radila je sa učiteljima i organizirala odjel šivanja u projektu. Nemajući majku ali brigom ovih dviju predobrih gospodja ja sam se osjećala kao da imam dvije majke.

Jackie i ValerieIako sam živjela u boljim uvjetima od većine afričke djece nikada nisam zaboravila tko sam i otkuda sam. Srela sam fra Ivicu Perića, hrvata, fratra koji postaje novi član moje obitelji. U vrijema kada Mary i Valeri nisu bile prisutne fra Ivica se brinuo o meni. U to vrijeme on je živio i radio u selu Rushooki gdje se brinuo o velikom broju siročadi. I tako Rushooka postade moj novi dom. Živeći sa fra Ivicom naučila sam mnogo o životu. Kasnije, fra Ivica je bio premješten u Kivumu, Ruanda te tako Ruanda postade moj drugi dom. Boraveći u Ruandi i učeći nešto o povijesti ove države shvatila sam koliko sam imala različito i sretno djetinjstvo od djece u Ruandi. U drugu ruku, gledala sam kako Ivica „mijenja“ živote mnogih i shvatila sam da je život to što ućiniš od njega kada imas šansu a to što je on radio.... davao im je šansu da „se razvjaju i rastu“ u životu. Moj život je postao san i željela sam da takav i ostane. Ali kako svi znamo dvije stvari; jedni snovi umiru a novi se rađaju.

Jackie i fra IvicaMoj stari život je došao kraju ali novi san je počeo poslije smrti moga oca. Tada sam bila u šestom razredu osnovne škole. Otac je prije smrti dao dozvolu Valerie da me posvoji i da tako postane moja majka. I tako u svibnju 2006. moja nova majka i ja smo napustile Afriku da bi započela novi život u Kanadi. Nije to bio najlakši korak u životu budući da ostavljam sve iza sebe što sam imala; članove obitelji i prijatelje ali uz podršku dobrih osoba oko mene bila sam sposobna napraviti najbolju odluku. Sada živim s Valerie u Kanadi imajući novi život s novom obitelji. Nije bilo lako, došla sam u novu sredinu u kojoj je sve bilo novo, ali kako je život išao svojim tokom i ja sam se prilagodila novim uvjetima. Škola je bila potpuno drukčija od „one“ koju sam ja pohađala u Ugandi. U Kanadi sam otkrila nove mogućnosti u obrazovanju i najveća je radost bila kada sam otkrila knjižnicu.

U većini afričkih država, gradova pa i škola ne mogu se naći knjižnice. Bila sam jako uzbuđena kad sam se našla u jednoj od njih punoj knjiga... Uskoro kalgarske knjižnice postadoše moja strast i bila bih presretna kad bih mogla raditi u jednoj od njih.

Prošle su dvije godine kako sam se doselila u Kanadu. Imam i kanadsko državljanstvo.Ove godine sam došla u Afriku na godišnji odmor koji mi je dao mnogo iznenađenja i radosti a i radilo se. Posjetila sam mnoge prijatelje i poznanike u Ugandi i onda sam došla u Kivumu gdje sam radila posao koji mi je najdraži. Pomagala sam da organiziramo knjižnicu u školi Otac Vjeko.

nova knjižnicaIako škola nema puno knjiga kao knjižnice u Kalgariju ja sam učinila sve moguće, sve što je u mojoj moći, da je organiziram. Sve knjige su upisane u kompjuter i postavljene su naljepnice na svaku knjigu.

Radeći taj posao često me hvatala tuga što se događa u ovoj državi. Moja škola u Kanadi ima i previše knjiga. Svaki đak dobije knjige i većina od ovih knjiga nije upotrijebljena u svrhu kojoj su namijenjene. Samo zamislite djecu koja su u školi i nemaju osnovnih knjiga koje su im potrebne za učenje. Radila sam samo dva tjedna da bi dovršila ovaj posao i iznenadila sam se kada sam vidjela kako malo knjiga imaju. Imam jednu ideju. Ako netko ima knjige: šivanja, stolarstva i zidarstva koje mu ne trebaju mogle bi biti od velike koristi ovdje u Kivumu u školi Otac Vjeko. Možete ih poslati na adresu:

CFJ Padri Vjeko, c/o fra Ivica Perić
P.O. BOX 70 Gitarama
Rwanda, Africa

Bit ću presretna kada dođem drugi put da nađem još više knjiga koje će me zaposliti još više. Ponovno sam u Kanadi sa mojom obitelji i prijateljima iz škole. Ovo je bilo prelijepo ljeto za mene i ostat će mi u dubokom sjećanju.

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić