HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja2124222
Srijeda15kolovoza2018.
Mercedes Benz GD290 – automobil s nevjerojatnom pričom
Ponedjeljak, 28. svibnja 2018. piše Valerie Ken

Mercedes Benz GD290

Ovo je prekrasna priča o vozilu sa stvarnom prošlošću. Kad bi ovaj čvrsti, kvalitetni, omiljeni Mercedes Benz GD290 mogao govoriti, bila bi to priča koju bi se moglo pričati iznova i iznova... Da vidim mogu li ju vjerodostojno ispričati...

Kako se neki od vas možda sjećaju, 1994. godine se u Ruandi, maloj državi u srcu Afrike, odvio strašni genocid. Od 7. travnja do kraja srpnja su pripadnici plemena Tutsi, kao i mnogi iz plemena Hutu napadnuti i ubijeni palicama, mačetama i motikama. Usred tog nevjerojatnog nasilja i terora bio je naš misionar fra Vjeko Ćurić, koji je tada živio u Ruandi- čovjek koji nije poznavao strah i koji je ostao u zemlji, odlučan pomoći što većem broju ljudi kako bi preživjeli pokolj koji se tada odvijao.

Mercedes Benz GD290

Fra Vjeko je stigao u Ruandu mnogo godina prije toga, 1983. kao mladi svećenik star 26 godina. Otvorio je franjevački fratarski samostan u selu Kivumu u pokrajini koja je tada bila poznata kao Gitarama. Kao svećenik franjevačkog reda, fra Vjeko je posvetio život služenju potreba najsiromašnijih. Svi koji su ga znali, jako su ga voljeli. Savršeno je savladao lokalni jezik Kinyarwanda, marljivo radio i živio među ljudima te zajednice.

Vjeko Ćurić

Kada je započeo rat, mnogi ljudi su se okupili u kampovima gdje su se nadali biti na sigurnom. Uvjeti su bili bijedni, ali nisu mogli napustiti kampove čak ni kako bi pronašli hranu, jer bi u suprotnom, riskirali sigurnu smrt. Fra Vjeko je mnogo riskirao kako bi pomogao tim ljudima. Započeo je s odlascima u susjedni Burundi, odakle je donosio hranu - grah, posho (bijelo kukuruzno brašno), rižu i kasavu kako bi nahranio ljude u kampovima. Mnoge lokacije su postale skloništa za manjinsko pleme Tutsi, čiji pripadnici su bili meta pokolja. U južnoj provinciji Ruande su mjesta poput Butare i Gikongora imali kampove. Ruhango i Kabgayi kampovi su svaki mogli skloniti oko 40 000 ljudi. Fra Vjeko je svima njima pokušao pomoći donoseći hranu. Također je skrivao ljude u svojem vozilu, odvozeći ih izvan zemlje, na sigurno, kad god je mogao. Činio je to blefiranjem i podmićivanjem – bilo što samo da ih spasi.

Fra Vjeko je bio u kontaktu s organizacijom pod nazivom Catholic Relief Services u Burundiju. Kada su vidjeli što je radio u Ruandi, poklonili su mu Mercedes Benz GD290 pod uvjetom da odveze članove organizacije u Ruandu kako bi mogli iz prve ruke posvjedočiti grozotama koje su se ondje odvijale. Pristao je na to i tako je Mercedes Benz došao u Ruandu. Džip je bio opremljen velikom antenom koja je bila povezana satelitskim telefonom, što je fra Vjeki omogućilo komunikaciju s vanjskim svijetom. U jednom trenutku, u kasnom srpnju, fra Vjeko je koristio Mercedes kako bi kardinala Rogera Etchegaraya, predsjednika Papinskog Vijeća za pravdu i mir u Rimu, vozio po cijeloj Ruandi. Kardinala je poslao papa Ivan Pavao II. kako bi se našao sa zaraćenim stranama te pokušao donijeti mir i zaustaviti strašne masakre koji su se odvijali. Ali, nažalost, bez uspjeha.

Nažalost, u vrijeme genocida ubijene su stotine tisuća Tutsija i Hutua. Tijekom i nakon genocida je život fra Vjeke nebrojeno puta bio u opasnosti. Toliko da mu je prijatelj iz Njemačke dao pancirni prsluk kako bi ga nosio. Ponovna izgradnja opustošene Ruande je bila ogroman posao. Fra Vjeko je pokušavao pomoći što većem broju ljudi, nebitno kojem plemenu pripadali. Neumorno je pokušavao omogućiti neku normalnost ljudima koji su toliko propatili. Kako bi mogao proputovati velike udaljenosti koje je morao pokriti da bi doveo pomoć potrebitima, morao je održavati Mercedes u dobrom voznom stanju. Zato je zamolio drugog fratra, fra Ivicu Perića, koji je tada bio misionar u susjednoj Ugandi, da Mercedes redovito odvozi u Kampalu gdje je bila radionica koja je mogla servisirati vozilo.

Fra Vjeko je bez sumnje vidio najgore od onoga što se događalo u Ruandi. Ipak je ostao i pokušao pomoći u obnovi zemlje. Imao je san o izgradnji škole u kojoj bi mladi ljudi naučili zanat i time si osigurali bolju budućnost. Nažalost, prije nego što je to uspio ostvariti, ubijen je u 41. godini. Odvilo se to u istom tom autu kojeg je koristio kako bi spasio tolike živote. Jedne noći, 31. siječnja 1998., bio je u autu u Kigaliju sa dvoje ljudi koje je poznavao (zato u tom trenutku nije nosio pancirni prsluk na sebi). Jedan ga je vjerojatno držao dok je drugi ispalio 8 hitaca u njegovo tijelo. Sve to se odvilo ispred crkve Svete Obitelji. Automobil se otkotrljao u obližnji kanal, a muškarci su pobjegli.

Njegovo tijelo je pokopano ispod mramorne ploče u crkvi koju je on sagradio u Kivumuu. To je bio njegov zahtjev - ne napustiti Ruandu.

Mercedes Benz GD290

Što se dogodilo s automobilom? Odmah nakon smrti fra Vjeke ga je preuzela Dijeceza. Nažalost, loši vozači su ga vozili i nisu se dobro brinuli o njemu. Uskoro više nije radio i stajao je izvan pogona najmanje tri godine. Koja nesreća za automobil s tako plemenitom prošlošću!

2003. je fra Ivica poslan iz Ugande u Ruandu kako bi nastavio tamo gdje je fra Vjeko stao. Fra Ivica sada vodi Centar Otac Vjeko, jako veliku i jako uspješnu školu u Kivumuu, koja je nazvana u čast čovjeku koji je toliko učinio za stanovnike Ruande.

Kada je fra Ivica stigao u Ruandu, znao je gdje se automobil nalazi. Nakon dugog niza pregovora uspio ga je 2012. otkupiti od Dijeceze za iznos od 3.000,000 RWF (Ruandski franak) – tada oko 5.000 dolara. Kako bi ga obnovio i osposobio za vožnju, doveo je mehaničara iz Ugande koji je radio skupa s lokalnim ruandskim mehaničarom (koji i dan danas obavlja sve popravke na Mercedesu). Automobil se konstantno pregrijavao. Pošto su mislili da se motor mora promijeniti, jedan novi motor je poslan iz Njemačke. Problem se ponavljao i nakon ugradnje novog motora. Otkrili su da je riječ o vezi među žicama za čiji popravak su potrošili samo 6 dolara! Trenutno je stari motor i dalje pohranjen u jednoj od zgrada fratarskog samostana u Kivumuu, za slučaj da da se ikad ukaže potreba za njim.

Kako su godine prolazile, kvalitetni Mercedes Benz GD290 je jako dobro poslužio. Emmanuel (samouki mehaničar iz obližnjeg grada Gitarama koji je danas poznat kao Muhanga) ga jako dobro održava. Pečati oko vrata i prozora su odavno postali lomljivi i odlomili se, a dio oko okvira kotača je izgubljen. Svjetla i retrovizori su mnogo puna promijenjeni. Ali Mercedes savršeno vozi!

Mercedes Benz GD290

Automobil je prešao više od 100.000 kilometra otkako mu je 2012. promijenjen motor. I dalje ide na redovita putovanja s fra Ivicom u Ugandu, Burundi i Kongo, kao i, po potrebi, po cijeloj Ruandi. Ovaj Mercedes Benz na 100 kilometara potroši 10 litara goriva i svakih 3,000 kilometara mu se mora očistiti filtar za zrak zbog afričke prašine koja ulazi u njega. Također mu se moraju često mijenjati ulje i filtar za dizel.

Kakvo vozilo i kakva prošlost! Usput, dvije rupe od metka se i dalje nalaze u vratima s vozačeve strane… tužni podsjetnik na tragičnu smrt plemenitog čovjeka, fra Vjeke Ćurića, koji je upravo ovim vozilom spasio živote tolikom broju ljudi.

Mercedes Benz GD290

Mercedes Benz GD290

Ukoliko želite pročitati priču o nevjerojatnom životu misionara fra Vjeke Ćurića, knjigu - Fra Vjeko Ćurić, Svetac našeg doba, autora Željka Garmaza, možete naručiti na našoj mail adresi Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript i tako pomoći fra Ivici da nastavi ostvarivati fra Vjekin san o školovanju siromašne djece.

Prevela s engleskog Martina Pucelj
Uredila Maja Sajler Garmaz

 

Kupnjom knjiga pomažete naše projekte u Centru Otac Vjeko!

a00379_introOrganizirajte se, pozovite svoje prijatelje i sve koji nam žele pomoći. Naručite knjige, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua uz našu pomoć nauče mnogo toga. Tako ćemo zajedno tim mališanima osigurati bolju i sigurniju budućnost.Kako do knjiga?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2018 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić