HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1820912
Petak22rujna2017.
Tužna priča koja ipak donosi nadu u bolje sutra
Petak, 11. studenog 2016. piše Valerie Kae Ken

Već dvadeset godina dolazim u Afriku. Moja odredišta su Uganda i Ruanda. Dolazim volontirati u dva razvojna projekta koja se nalaze u tim zemljama. Afrika je postala moj drugi dom, a sve to što radim donosi mi veliko zadovoljstvo i radost. No, postoji i druga strana... Nažalost, boravak u ovim zemljama podrazumijeva i svakodnevno svjedočenje velike patnje i tragedija ljudi koji pokušavaju preživjeti unatoč doista teškim, gotovo nezamislivim životnim uvjetima.

Želim vam ispričati jednu takvu priču...

Centar Otac Vjeko zapošljava nekoliko čuvara kako bi obje škole bile sigurne. Dnevni čuvar pazi na to tko ulazi i izlazi iz kruga škole te zvoni za početak i kraj sata. Dva noćna čuvara čuvaju obje škole kako ne bi došlo do krađe ili uništavanja stvari.

Jednog dana, prošloga svibnja, kada sam bila u školi, Immaculee, tajnica škole, obavijestila me da je Musengimana Modeste, noćni čuvar u srednjoj Tehničkoj školi, koji je zaposlen nekoliko mjeseci ranije, ima problema s gutanjem hrane i postaje jako slab. Išao je liječniku ali on liječnik nije uočio nikakav problem. Pitala sam je li išao na rentgen ili CT, na što mi je odgovorila da će pitati. Nakon puno godina bez zdravstvene zaštite, Ruanda napokon ima dostupan oblik zdravstvenog osiguranja, koji uplaćuju svi učenici i osoblje.

Nije prošlo ni dva dana kada smo saznali da je Modeste umro. Mogli biste pomisliti da je nešto takvo nemoguće, ali kada provedete puno vremena u ruralnim područjima siromašnih zemalja, počnete shvaćati da mnogih stvari, koje mi uzimamo zdravo za gotovo, ovdje nema... Poslije smo saznali da je Modeste živio u jako lošim uvjetima, no bez obzira na to nikada nije tražio pomoć. Nitko nije znao za njegove loše životne uvjete. Ruanđani su jako ponosni. Unatoč svemu što se dogodilo u zemlji, nakon što je rat privukao svjetsku pažnju (ili možda upravo zbog toga...), Ruanđani su ponosni i ne žele drugima pokazivati svoju bijedu ili potrebe.

Modeste, njegova supruga i šestero djece živjeli su u nečemu što se može nazvati malo boljom stračarom. U malenom kućerku veličine dva i pol puta pet metara, sa samo dvije prostorije od kojih je jedna služila kao spavaća soba, a druga kao dnevna i spavaća soba. Možete zamisliti kako je osam ljudi živjelo na tako malom prostoru? Nije bilo kuhinje. Nije bilo toaleta, niti kupaonice. Nije bilo spremišta. Gotovo da uopće nije bilo namještaja - klupa i nekoliko improviziranih madraca napunjenih travama. To je bio njihov život. Veselili su se kada je Modeste dobio posao u školi. Nadali su se boljem životu. Važno je shvatiti da je ovo samo jedna od takvih priča... U ruralnim dijelovima Ruande to je uobičajena i česta pojava.

Tužna priča koja ipak donosi nadu u bolje sutra

Kada smo saznali za životne uvjete u obitelji, pozvali smo Modesteovu udovicu da vidimo kako možemo pomoći. Iako je jedno dijete, najstariji sin, bio u zidraskoj sekciji u našem Centru Otac Vjeko, saznali smo da je drugo dvoje djece, obje djevojčice, prije nekoliko godina odbijeno u jednoj drugoj srednjoj školi, jer obitelj nije imala 30 dolara po semestru za školarinu. Ostale su bez mogućnosti školovanja, zamislite to!

Kada je čuo za to, fra Ivica je odmah ponudio starijoj djevojci, koja duže nije išla u školu, da se upiše u krojačku sekciju u Centru Otac Vjeko. Drugoj djevojci omogućeno je, zahvaljujući financijskoj potpori fra Ivice, da se vrati u školu koju je napustila. Nadamo se da će obje marljivim radom nadoknaditi propušteno. Preostalo troje djece idu u osnovnu školu.

Slučajno se dogodilo da u isto vrijeme dok sam bila tamo, u Kivumu dođe i Thomas, moj prijatelj divne duše. Došao je posjetiti Centar Otac Vjeko i za sobom ostavio velikodušnu donaciju. Fra Ivica ga je pitao bi li htio da se taj novac iskoristi da se pomogne izgradnja novog doma za ovu obitelj. Thomas se s tim složio.

Vrlo brzo su započeli radovi te je niknula nova kuća koja ima dnevnu sobu i tri spavaće sobe. Unutar dvorišta je poljski toalet, prostorija za pranje (voda se donosi u plastičnim kanisterima te se pere u plastičnim lavorima), prostorija za kuhanje (glinena peć za kuhanje na ugljen na kojoj je metalna posuda je smještena na podu) te malo spremište (za suhi grah i ostalo). Maleno zemljište koje okružuje kuću će se koristiti kao vrt za uzgajanje hrane za obitelj.

Tužna priča koja ipak donosi nadu u bolje sutra

Tužna priča koja ipak donosi nadu u bolje sutra

Tužna priča koja ipak donosi nadu u bolje sutra

Bio je to novi početak za Modesteovu udovicu i djecu. Dvoje starije djece će završiti svoje obrazovanje kroz godinu dana te će moći pomagati i uzdržavati obitelj.

Iako je ova obitelji doživjela veliki gubitak smrću oca i supruga, djeca će dobiti dobru naobrazbu te sada žive u domu koji je čvrst i siguran, što im donosi nadu u bolju budućnost.

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić