HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1767808
Petak28srpnja2017.
Mogućnosti
Ponedjeljak, 20. srpnja 2015. piše Anđelka Fitz

Mogućnosti

Već je prošlo pet mjeseci od kako sam osnovnu školu u Svetoj Nedelji zamijenila školom u Kivumu. Iako sam se već trebala naviknuti na neke stvari, još uvijek mi to ne polazi za rukom. Neprestano radim ono što mi fra Ivica kaže da ne bih smjela, uspoređujem. U Africi je to ovako a kod nas onako. Kao osoba čiji otac boluje od multiple skleroze i čiji je nećak bio stopostotni invalid jako sam dobro upoznata s izazovima s kojima se susreću ljudi s invaliditetom u Hrvatskoj.

Moram priznati da me uvijek zatekne način na koji se ljudi ovdje odnose prema takvim osobama. Nije da je situacija kod nas savršena ali se takvim osobama pristupa s određenim poštovanjem. Postoje razne udruge koje im pomažu. Poslodavci se potiču da ih zapošljavaju na njima prikladnim radnim mjestima.

Mogućnosti

Ovdje toga nema, to je sramotno, vrlo često se smatra prokletstvom te obitelji takve osobe vrlo često sakrivaju. Iz razgovora s franjevcima iz okolnih zemalja saznala sam da Ruanda nije iznimka. Situacija je takva i u okolnim zemljama.

Pokojni fra Vjeko je imao drugačiji odnos i posebno je privlačio one kojima je pomoć potrebna a fra Ivica je to nastavio. Zbog toga u školi imamo nekoliko osoba s tjelesnim invaliditetom. Nekoliko naših učitelja, Joseph, Dorothee i Alexsis su svoje mjesto naši u našoj školi. Bez obzira na obrazovanje, teško da bi našli posao negdje drugdje.

MogućnostiMogućnosti

Joseph, voditelj krojačke sekcije je u našoj školi već godinama. Prebolio je celebralnu paralizu te se kreće uz pomoć štaka. Bio je na doškolovavanju u Ugandi a bilo mu je omogućeno i stručno usavršavanje u Kanadi. Moram priznati da me najviše veseli kada imamo neko slavlje i vidim da odbaci štake i pleše s nama. Imam osjećaj da je prihvaćen od drugih učielja.

Jean Paul, ili kako ga mi ovdje zovemo, Paulo je voditelj stolarske sekcije. Prije nekoliko godina doživio je tešku prometnu nesreću. Vozio se s prijateljem na biciklu kada ih je pokupio auto. Prijatelj je preminuo a on je imao tešku ozlijedu glave zbog čega je izgubio uho.

MogućnostiMogućnosti

Dorothee predaje informatiku. Počela je raditi prošle godine. Ona šepa. Prije par mjeseci sam u Ugandi baš o tome razgovarala s dr. Šarić, anesteziologinjom iz Klajčeve bolnice. Razgovarale smo o tome kako u Hrvatskoj više nema toliko šepavih ljudi kao prije. Opet uspoređujem. U Hrvatskoj sve bebe idu na snimanje kukova i ukoliko postoji neki problem to se rješi na vrijeme. Ovdje to, naravno, nije slučaj. I takvi ljudi moraju živjeti s odbijanjem.

Zadnji je stigao Alexis. On je stolar i kod nas je manje od dva mjeseca. Ima izraslinu na usni i nitko drugi ga ne bi primio.

MogućnostiMogućnosti

Nije se stalo na tome. Kada je prije nekoliko godina stigao kontejner iz Kanade on je našao svoje mjesto u sklopu škole. Dio kontenjera je preuređen u prostor za mašinsko pletenje u kojem rade tri osobe s invaliditetom. Mašine za pletenje kupljene su u Ugandi a veći dio sredstava je osigurao Misijski ured iz BiH.

Ruanda je ruralna zemlja. Većina ljudi ovdje jede ono što uzgoje a to je jako malo. Oni koji ne mogu raditi u vrtu su u još većim problemima. Čak i ako ne rade na zemlji, većina poslova je fizičke naravi. Tri mlade osobe ovdje su našle svoj posao i na taj im je način omogućen bolji život. Nakon što su kupljene mašine, doveden je učitelj pletenja te su budući pletioci prošli obuku.

Naime, pomogli smo Jean Marieu, Grace i Beati da nauče raditi na mašinama za pletenje. Prva je došla Grace. Ona je u kolicima i moram priznati da joj se divim kako manevrira na neasfaltiranom putu punom rupa. Ovdje se ne razmišlja o pristupačnosti. Nakon nje je stigla Beata koja je izgubila nogu i kreće se uz pomoć velikog drvenog štapa. Posljednji im se pridružio Jean Marie koji je, kao i Joseph, prebolio celebralnu paralizu te ovdje radi već dvije godine. Ovdje im je omogućen radni prostor a za posao se moraju pobrinuti sami. U početku je škola kupovala materijale i kasnije otkupljivala pulovere. Sada je situacija drugačija.

Mogućnosti

Oni sami, od svoje zarade kupuju vunu i sve što im je potrebno a škola samo otkupljuje gotove proizvode. Najčešće pletu pulovere ali izrađuju i druge stvari. Puloveri koje oni pletu dio su naše školske uniforme. Budući da se broj učenika u našoj školi povećao, povećao se i opseg njihovog posla. Uz tako veliki broj pulovera, ne trebaju se puno brinuti i tražiti posao sa strane da bi imali stalni prihod što je ovdje izuzetno važno, i to ne samo za za osobe s invaliditetom.

Ovaj projekt je jako važan za zajednicu. Kroz takvo djelovanje pokušava se senzibilizirati učitelje i učenike koji prolaze kroz našu školu i ohrabriti druge osobe s invaliditetom da ne posustaju. Važno je da im se ništa ne daje već da sami zarađuju. Držimo se onoga „bolje čovjeka naučiti da peca nego mu dati ribu“. Dana im je prilika a o njima ovisi kako će ju iskoristiti.

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić