HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1762426
Petak21srpnja2017.
Ostvarenje želje
Srijeda, 01. travnja 2015. piše Antun Tešić

Ostvarenje želje

Moje ime je Antun Tešić. Rođen sam 25.3.1957. u Brčkom. Zbog nemogućnosti zaposlenja nakon srednje škole morao sam krenuti u potragu za poslom. Otišao sam iz rodnog mjesta za poslom i od 1978 godine se skrasio u Zagrebu. Radio sam jako puno, jak dugo i uporno. Radio sam sve i svašta, naravno zakonski dozvoljene poslove. Rad je bio plodonosan.

Za mene je volonterski rad, pomaganje drugima nešto najljepše i to je razlog mog dolaska u divnu Ruandu. Nadam se uspjehu u ostvarenju svoga cilja... jer sam sve postavljene važne ciljeve uglavnom ostvarivao.

Ostvarenje želje

Na adresu moje firme početkom 2006. počele su mi dolaziti uplatnice i molba za pomoć djeci Tanzanije. S radošću sam prihvatio i slao financijsku pomoć djeci koja su to, po mom mišljenju, jako trebala. Pomagao sam i uključivao se u razne akcije i prije, ali to je bila uglavnom pomoć u mom neposrednom okruženju tijekom i nakon završetka rata, izbjeglicama, djeci, siromašnima...

S obzirom da sam jako, jako, puno radio, ta je pomoć uglavnom bila financijska ili pomoć u odjeći, hrani i slično. U sebi sam osjećao da bi trebalo pomagati i osobnim radom, ali obveze mi to nisu dopuštale. Godinama sam radio po petnaest i više sati na dan bez odmora, sve dane u tjednu, uključujući nedjelju i blagdane. Nisam išao niti na godišnji odmor jer sam bio uvjeren da si to ne mogu dopustiti. Ali kad god se dogodilo da na televiziji vidim dokumentarne emisije o djeci Afrike osjećao sam krivnju što ne poduzimam nešto više. No, već sutra bi na to zaboravio jer sam uranjao u svakodnevne obveze. I tako su prolazile godine.

Ostvarenje želje

Posao me tako opteretio i umorio da sam se osjećao potpuno iscrpljen, ali stisnut ogromnim kreditnim obvezama nisam smio stati ni na trenutak. Ali Bog zna koliko možemo nositi i nikad nam ne daje više od toga. Svjestan toga, strpljivo sam nosio svoje terete i kad mi je bilo stvarno svega dosta poslao mi je neopisivo veliku pomoć, divnog čovjeka koji je jako puno pomogao i meni i sebi. Iznajmio sam mu lokal, oslobodio se svega. On je jako zadovoljan s onim što je dobio, ja jako zadovoljan što mogu stati i odmoriti se od svega.

Promijenio sam način života, počeo se odmarati i oporavljati. Usporedno s tim, moja dugogodišnja želja za pomoć djeci, je sve više rasla i obuzimala me. Počeo sam ozbiljnije razmišljati o tome. Moja prijateljica Ana pričala mi je o svojoj misiji u Indiju gdje je bila nekoliko puta, i pomagala napuštenu djecu, koje tamoima jako puno. To mi je bila prva opcija... druga je bila Ruanda zbog fra Ivice Perića, čovjeka mojih korijena. Ne znam zašto ali to je bilo presudno u donošenju odluke kuda krenuti.

Ostvarenje želje

Čitao sam o tome što i kako radi i vrlo brzo donio konačnu odluku. Na njihovoj stranici sam vidio da traže ljude određenih zanimanja, ali se ja nisam uklapao u njihove potrebe. Poslao sam mu molbu da se s čujemo i zamolio ga da me sasluša, da mu pokušam objasniti da ću, bez obzira što ne znam jezik, što nemam zanimanje koje mu je potrebno, biti od koristi. To je bio moj unutarnji glas, moja velika želja da dođem u Ruandu i pomognem.

Bio sam presretan kad sam dobio pozitivan odgovor, bez previše pitanja od fra Ivice. Pristao je i ponudio pomoć dobivanja vize, i svega drugog. Uputio me na dobru Maju Sajler iz Osijeka koja mi je puno pomogla. Dogodilo se i to da je fra Ivica dolazio u Bosnu, i pozvao me da dođem kod njega. Oduševljeno sam prihvatio poziv. Upoznao sam njegovu obitelj: mamu, sestre, braću, njihovu djecu i prijatelje, na krstitkama unuke fra Ivičine sestre. Što sam tamo doživio teško je riječima opisati, to treba doživjet. To što bosanska duša ima nitko nema. Divni ljudi.

Ostvarenje želje

Vratio sam se u Zagreb, obavio zadnje pripreme i krenuo na put svojih želja. Putovanje je trajalo osamnaest sati, vrijeme mi je prolazilo jako sporo. Želio sam što prije doći u zemlju o kojoj sam puno i često razmišljao. Kad sam stigao bio sam oduševljen sa svime što sam vidio. Sretan da sam stigao odlučio sam svoje prve dojmove podijelit javno u želji da se u ovu misiju uključi još ljudi i doprinese plemenitim naporima fra Ivice u podizanju kvalitete života ove predivne djece.

Sad se polako privikavam na novu sredinu, nove ljude, nova pravila i toplo se nadam da ću ostvarit svoju želju da pomognem i doprinesem ovoj zajednici... da ispunim svoje želje.

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić