Od trena kada sam došla u Ruandu, nakon što su popustili prvotni osjećaji šoka i straha (priznajem, bili su prisutni i takvi osjećaji), počela sam upijati sve što se nalazi oko mene. Sva osjetila usmjerila sam na sve ono što sam mislila da će me zateći ovdje. No, nikada u životu nisam bila u tolikoj zabludi! Moj prvi posjet Africi daleko je više i intenzivnije od nečega sto televizor, novine ili kompjutor prikazuju. Ne vjerujte im, ne vjerujte nikome! Riječi i slike ostaju nemoćne pred onim što Afrika može pružiti. Sve boje šarene afričke odjeće, mirisi domaće hrane, zvukovi pjesme i truba automobila, dječji osmijesi...

Bila sam apsolutno preplavljena. Ako se malo bolje zagledate u moje oči, vidjet ćete samo oduševljenje. I želim to podijeliti. Želim barem pokušati dočarati ono sto sam vidjela i naučila. Zato ostavljam za sobom listu trenutaka i dojmova koji su me nasmijali i zabavili:

1. Ako sjediš u društvu Ruanđanina, u roku od pola sata znat ćeš pjevušiti uz njegovu melodiju na mobitelu.
2. U autu netko mora sjediti na zadnjem sjedištu i zaklanjati retrovizor. Slučajno se dogodilo da je taj netko ja. Koliko god mi bili simpatični, stanovnici Ruande nisu baš vrhunski vozači. Zato svako malo netko zaboravi ugasiti svjetlo pa privremeno zaslijepi vozača. No, kao osoba koja je zaklanjala retrovizor, usuđujem se reći da to nije ništa što se uz šalu ne može pretrpjeti. Vjerojatno se vozač ne bi složio sa mnom.
3. Za komadić čokolade morat ćeš pošteno uprljati ruke. Bez šale, još uvijek vadim iverje iz ruku. Posla ima. Ima i ideja. Potrebni su samo još ljudi spremni provesti ideje u djelo. Ako je nagrada za rad slatka, to je samo dodatak.
4. Kad ti se kaže da jedeš, onda jedeš. Ni tu nema šale. Nema bacanja hrane, previše je dragocjena. Pa makar svakodnevno bio posljednji koji jede dok svi ostali već lupkaju nogama u znak požurivanja. Opet slučajno, nerijetko sam ja bila ta koja je kočila čitav raspored. Ovim se putem ispričavam svima koji su objedovali sa mnom za stolom.
5. Pantomima je univerzalan jezik. Isto tako i smiješak i mahanje. Nažalost, ne uspijevam naučiti Kinyarwandu, jezik kojim se u Ruandi govori. Pokušala sam s engleskim, no ljudi ga ne znaju. Znam pozdraviti na francuskom, ali onda se oni raspričaju. Zato se služim velikom količinom pokreta i osmijeha. A na osmijeh se još nitko nije požalio.
6. Tvoje ime nije Petra, Marija, Nikola ili Marko. Tvoje ime je Muzungu. Osim ako se malo ne potrudiš i predstaviš imenom. Sagneš se, pružiš ruku i posvetiš trenutak pažnje svom sugovorniku. Jer ništa nije ljepše nego kad vidiš sreću na licu djeteta koje sljedeći put radosno trči prema tebi i zaziva ti ime. To je mnogo veći blagoslov nego mahati s glupavim smiješkom na licu svaki put kad netko kaže ‘Bijelac!’
7. Sve navedeno nimalo ti ne smeta, već naprotiv, razlog je za sreću. I zvonjava telefona, i pantomima, i rad... Sve je to samo uvertira za mnoštvo osmijeha i radosti koji te čekaju. Sve je to blagoslov koji se zove Ruanda. Na tebi je da taj blagoslov prihvatiš kao takav. I, ako imaš dovoljno sreće, postaneš mali dio njega.

Još mnogo toga ima, no još promatram, još učim o svemu sto me okružuje. Neću se ni pretvarati da znam sve o ovoj brdovitoj i uistinu prekrasnoj zemlji. Ne znam ni pola, no spremna sam učiti. I upijati, uvijek iznova, iste boje i mirise, dok se ne zasitim (to se pak, čini mi se, neće tako brzo dogoditi).

Na kraju samo mogu jos dodati: nemojte ni mene slušati. Ni na tren mi nemojte povjerovati kad vam pričam o Ruandi. Dođite i uvjerite se sami! Ruanda čeka da vas oduševi više od ikakvih riječi.

Foto galerija