HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1706242
Subota27svibnja2017.
Dodir i osmijeh
Petak, 12. rujna 2014. piše Magdalena Mišković

Ima li sto nevinije od djeteta? Naravno da ne. Tako malo, a iskreno stvorenje. I ne znam tko ih može ne voljeti. Jedna od stvari koja je ista u bilo kojem dijelu svijeta su upravo ta mala bića. Muško ili žensko, crno ili bijelo – svejedno je.

Dodir i osmijeh

Moja prva šetnja Kivumu-om nije nikako mogla proći bez djece. Ali, njihov broj je puno veći od onoga koji je u mjestu odakle ja dolazim. Zamislite samo – šetate ulicom, a kraj vas je od petero do petnaestero djece, a ponekad čak i više.

Onaj tko vas prvi ugleda jednostavno vikne Muzungu Muzungu i svi pohrle da budu blizu vas. Pitaju vas kako ste, kako se zovete, govore vam dobar dan, ili dobro jutro – jer njima je Good Morning isto i za jutro i za dan. Ali to čak nije ni bitno, nego naprotiv toliko je simpatično.

Prva od svih mi je došla djevojčica koja ima najviše godinu i pol. Išla je cestom, raširila ruke koliko je mogla i htjela je da ju uzmem u naručje. Za to vrijeme su ostala djeca bila oko mene, gledala me i smješkala se. Kada sam malu ostavila kod majke, ostali su se borili za « poziciju ». Svi te hoće uhvatiti za ruku i ići ponosno sa tobom. Mašu vam, ispituju vas, i jednostavno vole što ste tu. No, djeca kao djeca, neki malo, neki nikako sramežljivi, slični su, ili gotovo jednaki u svakom dijelu svijeta.

Ono sto se mene dojmilo, osim ove djece, su ljudi koji još uvijek imaju dječji duh u sebi. Nije njima problem da idu ulicom i nasmiju vam se, mahnu, ili čak zastanu da vas pitaju kako ste. Možete li vjerovati da nitko, ali baš nitko neće reći da su blesavi.

Neki dan šetam selom, I zaustave me dvije starije bake, te pričaju one nešto. Ja naravno, njihov jezik KINJA RUANDA znam samo par riječi, a bake ne razumijem bas ništa. Ali pričaju one, pričaju, I onda na red dođe onaj jezik “objašnjavanje rukama i nogama”. O Bože, koliko ga nekad volim jer mi samo on pomogne. Uglavnom, bake su me vidjele na misi. Vidjele su da sam fotografirala, pa su samo htjele vidjeti fotografije. Izvadim ja mobitel, pokažem sto sve imam u albumu, a njih dvije presretne. Pozdravile se i svatko je nastavio svojim putem.

Ili, recimo, ide selom nekih 5-6 žena i cura, gledaju tri Muzungua koji šetaju selom i smiju se. Najstarija među njima prilazi i grli svakog od nas dok se ostale smješkaju sa strane. Pretpostavljam da su ju ostale zadirkivale da li ima hrabrosti da nam priđe. Naravno da je imala. No, to je ono o čemu vam pišem, želite nekoga zagrliti, dotaknuti, pozdraviti - učinite to, jer sutra možda nećete imati priliku.

E da, pozdravljaju oni vas, pitaju vas, pruže vam ruku, I to je isto i kod mladih i kod starih, ali postoji jedna razlika, a to je da djeca znaju pitati i imate li bombon, lizalicu ili novaca, ali o tome ćemo u nekom drugom tekstu.

Foto galerija

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić