Djevojke, mi se moramo osnažiti i biti samouvjerene i ponosne!

Kada sam došla na upise u strukovnu školu Centar Otac Vjeko, mnogi su me budući školski kolege gledali s podsmjehom na licu. Jer, za razliku od većine djevojaka, koje su se odlučile za smjer krojačica, ja sam stala u red za upise u zidarski smjer.

Dečki su me gledali u čudu i smijali se govoreći: “Ova djevojka je luda. Ona želi učiti za zidara?! Nije to za cure. Samo gubi vrijeme...”

Govorkali su, smijuljili se, ali to me nije obeshrabrilo. Naprotiv! To mi je dalo poticaj da dam sve od sebe i dokažem im da mogu biti jednako dobar zidar kao i oni.

S vremenom su me prihvatili, jer su vidjeli da sa mnom nema zezancije. Ozbiljno sam prionula učenju, posebice praktičnoj nastavi.

Nakon dvije godine školovanja, na završnom ispitu imala sam rezultat od 73,8 posto, što je odlično!

Školu smo završili u prosincu, a u siječnju sam odmah počela tražiti posao. Malo sam bila uplašena. Ok, svojim sam kolegama dokazala da mogu raditi kao zidarica, ali.. Odjednom sam se obeshrabrila pitajući se hoće li neka građevinska tvrtka htjeti zaposliti ženu-zidaricu...

Međutim, svaka tvrtka u koju sam se javila pokazala je interes za mene! Već u siječnju sam sudjelovala u izgradnji Umurenge Sacco (zgrade Štedno-kreditne zadruge), a odmah nakon toga dobila sam posao i na izgradnji srednje škole nazvane Ecose Musambira.

Početnička plaća bila mi je 2.500 ruandskih franaka na dan (oko 24 kune). To je bio tako veliki novac za mene!! Nisam mogla ni sanjati da ću jednoga dana toliko zarađivati!!!!!

Kada sam završila s poslom na prva dva građevinska projekta, uslijedio je i treći. Radila sam na izgradnji devetogodišnje škole imena EsGihembe. Znala sam da mogu još bolje i više. Poželjela sam naći poslodavca koji će mi dati stalan posao. I dala se u potragu. Moj brat odveo me u glavni grad Kigali gdje smo se zaputili ravno u veliko građevinsko poduzeće Cotraco.

I, pogodite?! Odmah sam dobila stalan posao!!!!!! Sada sam još bolje plaćena. Početnička plaća mi je 3.500 ruandskih franaka dnevno (oko 33 kune), a poslodavac se obvezao kako će mi s vremenom plaću i povećavati, ako se dokažem kao vrijedan, vješt i sposoban graditelj.

Ovu sjajnu vijest o mom stalnom zaposlenju došla sam odmah podijeliti sa svojim učiteljima u Centru Otac Vjeko i ravnateljom fra Ivicom Perićem. Ipak su oni najzaslužniji za moj uspjeh! Da nije njih, tko zna kako bih i od čega živjela danas...

Sve ovo pišem ne zato da bih se hvalila, nego da mladim djevojkama i ženama ulijem samopouzdanje. I mi smo, baš kao i momci, sposobne raditi i zarađivati za sebe, svoju obitelj, za naše bolje sutra.

Važno je pred sebe staviti cilj, a škole su te koje će nam najviše pomoći u ostvarivanju toga cilja. Obrazovanje je ključ!

Dakle, samo hrabro grabite naprijed! Ne brinite! Uspjet ćemo!

Foto galerija