Kivumu je i pod naponom – izvan struje |
Pokušavam se sjetiti kako sam doživjela svoj prvi susret s tom malom, ali prekrasnom zemljom tisuću brežuljaka. Bilo je to u siječnju 2007. godine. Odabrasmo ju Željac i ja za naš medeni mjesec. Iako mi to nije bio prvi suret sa Afrikom, mislim da mi je izlazak iz aviona na aerodromu u Kigaliju bio prilično napet. U smislu luđačkog uzbuđenja. Jer, to je ipak bila moja prva tako velika avantura. Mjesec dana potucanja po afričkim šumama i gorama. A još sam bila i svježe udana. Đe ćeš naći većeg uzbuđenja!? Tada sam mislila da će ta avantura trajati mjesec dana, upravo onoliko koliko smo tamo ostali. Ali ne. To je bio jedan veliki početak. Avanture koja traje i danas. Afrika nam je (p)ostala strast, Ruanda drugi dom, putovanja najdraži dio godine.
Ovoga puta u Ruandu nismo sletjeli. Nego smo se uvezli. Fra Ivicinim automobilom. Al, pošto on svoju toyotu starlet, staru gotovo 20 godina, zove Zmaj, a tako se i ponaša prema njoj, i ovoga smo puta granicu doslovno preletjeli. Kako smo se približavali Kivumuu, selu u koje se uvijek rado vraćamo, tako je i meni popuštao umor prouzročen gutanjem tablete protiv mučnine. Iako je Zmaj letio, što smo bili bliže Kivumuu, činilo mi se kao da vozimo sve sporije. Nikako doći!
Poznati brežuljci, poznata lica, poznate kućice. I nešto za nas posve novo – električni vodovi! Još prošle godine u svojoj smo sobi sjedili uz fenjer, a sada Kivumu ima struju. I Ivica ima frižider. Čudo neviđeno! Opet se vraćam na naš prvi dolazak u Ruandu. Stigavši u Kivumu u svojoj toploj vesti, jer nisam imala priliku presvući se u međuvremenu, već dobrano prokuhala – uopće nisam razmišljala gdje sam ja to došla i u kakve uvjete. Jednostavno, time se nisam opterećivala. Kada sam konačno otvorila kofer u koji smo brižno sakrili domaći baranjski kulen, odjurila sam do Ivice. „Molim te, možeš li ovaj kulen odmah staviti u frižider, jer ipak je proveo dva dana u koferu na putu? Pa kad se malo stegne, bacamo se na klopu“, rekla sam Ivici. Pogledao me u čudu, a brk mu se razvukao. Počeo se smijati. „Jel znaš ti gdje si došla?“ pitao me, uzeo kulen i dodao: „Dođi da ti pokažem naš frižider!“ Otišli smo u kuhinju, izvukao je nož, izrezao kulen, pozvao svoju franjevačku braću i ostatak ekipe. Odmah smo uništili kulen. Nije ostala ni etiketa. „Eto! Ovdje se ovako čuva hrana. Odmah ju pojedeš i gotovo. Nema ti tu nikakvih frižidera“, nasprdao mi se Ivica.
Ovaj četvrti dolazak u naše drago ruandsko selo bio je, dakle, pod naponom. I, da ne bude sve k'o po špagi kako smo mi to naučili, barem kada je infrastruktura u pitanju, pobrinuli su se iz ruandske elektre. Struje više nema, nego što ima, a drveni električni stupovi postavljeni su – maestralno! Ne idu ravno, kao svugdje u svijetu, nego – cik-cak. Kako im je bilo jednostavnije postaviti stupove. Pa sve izgleda ko veliki cirkus. Al' zato barem svijetli. No, samo ako platiš. Struja se kupuje na žetone. Kolko para, tolko muzike. Ono što se u Kivumuu vjerojatno nikada neće promijeniti – prekrasna su djeca. Čim su ugledali Zmaja, onako bosonogi počeli su trčati za nama. „Muzungu, muzungu, bombo, bombo“, vikali su jureći za automobilom i čekajući da se ogrebu za koji slatkiš. Nemaju oni mobitele, ne znaju što je to Playstation, hodaju u dronjcima, mnogi od njih nikada nisu spavali u krevetu, a i mnogi jedu možda tri puta tjedno. Ali, toliko iskrenoga smijeha, dječje radosti, spremnosti na igru, ples i glupiranje nigdje nećete vidjeti. I zato volim taj Kivumu. Jer me uvijek iznova vrati u djetinjstvo! Preuzeto sa: putomaja.blogspot.com |
Kupnjom knjiga pomažete naše projekte u Centru Otac Vjeko!
Organizirajte se, pozovite svoje prijatelje i sve koji nam žele pomoći. Naručite knjige, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua uz našu pomoć nauče mnogo toga. Tako ćemo zajedno tim mališanima osigurati bolju i sigurniju budućnost.Kako do knjiga?