Lijep je taj Burundi. Ali o njemu ću u jednom od sljedećih tekstova. Jer, jednostavno, baš kao i tih dana dok smo još uživali na afričkom kontinentu, žurim u Ruandu! Prirasla je srcu i gotovo.

Pokušavam se sjetiti kako sam doživjela svoj prvi susret s tom malom, ali prekrasnom zemljom tisuću brežuljaka. Bilo je to u siječnju 2007. godine. Odabrasmo ju Željac i ja za naš medeni mjesec. Iako mi to nije bio prvi suret sa Afrikom, mislim da mi je izlazak iz aviona na aerodromu u Kigaliju bio prilično napet. U smislu luđačkog uzbuđenja. Jer, to je ipak bila moja prva tako velika avantura. Mjesec dana potucanja po afričkim šumama i gorama. A još sam bila i svježe udana. Đe ćeš naći većeg uzbuđenja!?

Tada sam mislila da će ta avantura trajati mjesec dana, upravo onoliko koliko smo tamo ostali. Ali ne. To je bio jedan veliki početak. Avanture koja traje i danas. Afrika nam je (p)ostala strast, Ruanda drugi dom, putovanja najdraži dio godine.

I nikada neću zaboraviti, bio je prvi mjesec. U Hrvatskoj je bilo užasno hladno. Na put sam krenula ne razmišljajući previše o odjeći koju imam na sebi. U Ruandu sam stigla u finoj, debeloj vesti. Ispod koje nisam imala prikladnu majicu kratkih rukava u koju bih se mogla skinuti. Kakva me vrelina opalila po izlasku iz aviona! A do torbe sa stvarima nikako doći. Pa ispuni jedan formular, pa još jedan, ma daj onda još jedan, onako za svaki slučaj, pa plati vizu, pa čekaj da ti ju upišu u putovnicu, pa pokaži knjižicu da si cijepljen protiv žute groznice. Vesta mi je tada pokazala i dokazala svu svoju toplinu. Bio je to vrući ruandski dolazak!

Ovoga puta u Ruandu nismo sletjeli. Nego smo se uvezli. Fra Ivicinim automobilom. Al, pošto on svoju toyotu starlet, staru gotovo 20 godina, zove Zmaj, a tako se i ponaša prema njoj, i ovoga smo puta granicu doslovno preletjeli.

Kako smo se približavali Kivumuu, selu u koje se uvijek rado vraćamo, tako je i meni popuštao umor prouzročen gutanjem tablete protiv mučnine. Iako je Zmaj letio, što smo bili bliže Kivumuu, činilo mi se kao da vozimo sve sporije. Nikako doći!

A onda.. Poznato skretanje sa asfalta na blatnjavu cestu namočenu kišom koja je netom prije oprala Kivumu. Stižemo!

Poznati brežuljci, poznata lica, poznate kućice. I nešto za nas posve novo – električni vodovi! Još prošle godine u svojoj smo sobi sjedili uz fenjer, a sada Kivumu ima struju. I Ivica ima frižider. Čudo neviđeno!

Opet se vraćam na naš prvi dolazak u Ruandu. Stigavši u Kivumu u svojoj toploj vesti, jer nisam imala priliku presvući se u međuvremenu, već dobrano prokuhala – uopće nisam razmišljala gdje sam ja to došla i u kakve uvjete. Jednostavno, time se nisam opterećivala. Kada sam konačno otvorila kofer u koji smo brižno sakrili domaći baranjski kulen, odjurila sam do Ivice.

„Molim te, možeš li ovaj kulen odmah staviti u frižider, jer ipak je proveo dva dana u koferu na putu? Pa kad se malo stegne, bacamo se na klopu“, rekla sam Ivici.

Pogledao me u čudu, a brk mu se razvukao. Počeo se smijati.

„Jel znaš ti gdje si došla?“ pitao me, uzeo kulen i dodao: „Dođi da ti pokažem naš frižider!“

Otišli smo u kuhinju, izvukao je nož, izrezao kulen, pozvao svoju franjevačku braću i ostatak ekipe. Odmah smo uništili kulen. Nije ostala ni etiketa.

„Eto! Ovdje se ovako čuva hrana. Odmah ju pojedeš i gotovo. Nema ti tu nikakvih frižidera“, nasprdao mi se Ivica.

Naša prva tri boravka u Kivumuu bila su 'izvan struje'. Brzo sam se privikla na to. Sada kada razmišljam o tome, u svjetlu nedavnog poskupljenja struje u Hrvatskoj, ne bi bilo loše da ponekada i doma budem unplugged. Pa malo uštedim na struji da bih mogla, ipak, nesmetano i dalje telefonirati.

Ovaj četvrti dolazak u naše drago ruandsko selo bio je, dakle, pod naponom. I, da ne bude sve k'o po špagi kako smo mi to naučili, barem kada je infrastruktura u pitanju, pobrinuli su se iz ruandske elektre. Struje više nema, nego što ima, a drveni električni stupovi postavljeni su – maestralno! Ne idu ravno, kao svugdje u svijetu, nego – cik-cak. Kako im je bilo jednostavnije postaviti stupove. Pa sve izgleda ko veliki cirkus. Al' zato barem svijetli. No, samo ako platiš. Struja se kupuje na žetone. Kolko para, tolko muzike.

Ono što se u Kivumuu vjerojatno nikada neće promijeniti – prekrasna su djeca. Čim su ugledali Zmaja, onako bosonogi počeli su trčati za nama.

„Muzungu, muzungu, bombo, bombo“, vikali su jureći za automobilom i čekajući da se ogrebu za koji slatkiš.

Nemaju oni mobitele, ne znaju što je to Playstation, hodaju u dronjcima, mnogi od njih nikada nisu spavali u krevetu, a i mnogi jedu možda tri puta tjedno. Ali, toliko iskrenoga smijeha, dječje radosti, spremnosti na igru, ples i glupiranje nigdje nećete vidjeti. I zato volim taj Kivumu. Jer me uvijek iznova vrati u djetinjstvo!

Preuzeto sa: putomaja.blogspot.com