HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1871174
Utorak21studenog2017.
U Kivumu se uvijek rado vraćamo
Srijeda, 25. srpnja 2012. piše Maja Sajler Garmaz

U Kivumu se uvijek rado vraćamoPomalo tužna sišla sam sa Liembe. Željka sam odmah počela uvjeravati da se nagodinu obavezno mooooramo vratiti. I njemu se svidjela ta ideja. Al' opet. Tko zna hoće li Liemba izgurati do sljedeće godine...

Malo tko ima vremena i novaca da se vrati na baš sva lijepa mjesta koja je u životu posjetio. Tako sam mislila i da ćemo još jednom vidjeti gorile u gorju Virunga. Pa iako se svake godine vraćamo u Ruandu, tu avanturu (još) nismo ponovili.

Ima puno stvari koje bih ponovo voljela vidjeti. Pleme Mursi u Etiopiji, prekrasne nacionalne parkove u Ugandi, Ruandi i Južnoj Africi. Ili, još se jednom popeti i prenoćiti na vrhu aktivnog vulkana Nyiragongo u DR Kongu, voziti se motorom po bespućima Ugande, hodati po vrelim pješčanim dinama Sahare, uživati u pogledu na Cape Town sa vrha Table Mountaina, ispijati koktelčiće na nezaboravnim zanzibarskim plažama..

Ne isplati se ponavljati. Bolje je obilaziti neka nova mjesta. I povećavati popis onih mjesta koje ponovo želiš vidjeti. Ali na Liembu bi se, majkumustaru, definitivno vratila.

Kada smo sišli sa Liembe, dočekala nas je granična kontrola. Nisu ih zanimale nit putovnice, ni vize, jer to smo sve riješili na brodu. Tražili su, što uglavnom nitko nikada ne traži, iako ih morate imati, knjižice koje dokazuju da ste cijepljeni protiv žute groznice.

Kako nam to nitko nikada nije tražio, počeli smo nervozno vrndati po torbama tražeći knjižice. Željko i ja svoje smo našli, ali Matthew se nikako nije mogao sjetiti u koji je dio torbe stavio svoju.

U Kivumu se uvijek rado vraćamo„Knjižicu imam, ali ju sad među stvarima ne mogu naći“, kazao je Matthew na engleskom graničnoj policiji.

Policajac ga je odmjerio i ponovio mu, na svom engleskom:

„Molim, pokažite mi knjižicu.“

„Ali, sad sam vam rekao, nisam siguran gdje je, pa ćete morati pričekati da izvadim sve stvari iz torbe“, rekao je Matthew, spustio se i počeo otvarati ruksak te kopati po stvarima.

Policajcu ništa nije bilo jasno. Prišao je Matthewu i pitao ga:

„Oprostite, govorite li engleski?“

„Da!“ kratko je odgovorio Matthew. Skužio je da rečenice u komunikaciji moraju biti kratke i jednostavne. Možda je najbolje koristiti eventualno jednu riječ kao što su – da, ne, hvala, čekaj i doviđenja. Jer, to je u biti sav engleski koji policajac razumije.

Na njegovo 'da' policajac se trznuo i odbrusio mu: „Pa, onda pričajte engleski!“.

Željko i ja smo se suzdržavali da ne počnemo urlati od smijeha. Srećom, Matthew je pronašao svoju knjižicu, pa smo mogli nastaviti dalje.

Po izlasku iz luke, pozdravili smo se sa svojim engleskim prijateljem. On je nastavio svojim putem, a mi smo čekali svog bosanskog prijatelja. U Kigomi smo se našli sa fra Ivicom kako bismo do Ruande i njegove misije u Kivumuu put nastavili zajedno.

U Kivumu se uvijek rado vraćamoOsmijeh, zagrljaj i zdravica hladnim pivom za još jedan naš afrički susret. Fra Ivica nam je postao poput člana obitelji. Zato smo i odlučili pomoći mu u ostvarenju njegova sna. Napisali smo knjigu „Naš čo'ek u Africi“ u kojoj opisujemo njegov životni i misionarski put, odrekli se zarade od knjige u korist njegove misije i tri mjeseca u Hrvatskoj i BiH doslovno „iskakali iz paštete“ promovirajući knjigu, fra Ivicu, Kivumu, plan izgradnje škole... Rezultat je stigao munjevito. Skupili smo dovoljno novaca da se može krenuti u izgradnju prvih nekoliko učionica. I sada krećemo zajedno, preko Burundija, put Ruande kako bismo obilježili početak radova na izgradnji škole.

Eto, Kivumu je mjesto na koje se uvijek vratimo. To selo, koje do prije par mjeseci nije imalo ni struje, totalno nas je osvojilo. Zato mu se uporno vraćamo. Dobilo je prednost pred svim ostalim mjestima na koje bi rado ponovo otišli.

Ovo je naš četvrti dolazak. I, to sam sto posto sigurna, nipošto nije zadnji. Nema šanse da propustimo feštu otvaranja škole, kada bude sagrađena.

Na putu do Ruande, kroz brdovito-planinski Burundi, malo sam pričala. Na zaprepaštenje Željka i fra Ivice. Popila sam tabletu protiv mučnine. Koja me totalno uspavala. Al' sam si onako poludrogirana u glavi vrtila film. O našem prvom dolasku u Kivumu i svemu onome što je uslijedilo. I što se pretvorilo u jednu sjajnu priču. Ma tko bi rekao da će Garmazi jednoga dana graditi negdje školu?!

Poluzatvorenih očiju, zaljuljana od tablete, dok je auto poskakivao na drndavoj, prašnjavoj cesti, kao u daljini čula sam glasove Željka i fra Ivice. Nešto su pričali. Nisam obraćala pažnju. U mislima sam već bila u Kivumuu. A usta su mi se polako razvlačila u osmijeh.

Preuzeto sa: putomaja.blogspot.com

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić