HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1637639
Četvrtak30ožujka2017.
Još jednom sam ponovo u Africi
Ponedjeljak, 07. studenog 2011. piše Valerie Kae Ken

Još jednom sam ponovo u AfriciS velikim uzbuđenjem stigla sam u Kivumu 21. rujna zbog volontiranja u krojačkoj sekciji Centra “Otac Vjeko” gdje sam prije deset godina dizajnirala dvogodišnji nastavni program.

Posljednjih petnaest godina dolazim u Afriku, a u Ruandu posljednjih deset. Ovog puta namjeravam ostati dva mjeseca. Dolazeći dugi niz godina u Afriku, došla sam do zaključka da je potrebno minimalno dva mjeseca da se išta postigne... pogotovo ako ste prvi puta ovdje. Vidite, u Africi je bez iznimke potrebno dva ili tri puta više vremena da se nešto obavi kako treba nego negdje drugdje.

Prije dolaska, kao i uvijek, imala sam zacrtan cilj. U glavi sam imala precizno razrađen plan onoga što želim postići tijekom ovog posjeta. Glava mi je vrvjela zamislima i idejama koje sam željela sprovesti u djelo... Gdje mi je bila pamet?!

Uvijek... uvijek... ima nešto drugo što treba uraditi... smiješak! Prvog dana rečeno mi je da izrada sto i pedeset školskih uniformi za buduće učenike predestavlja prioritet. Te se uniforme obično izrađuju koristeći “lokalne krojačke metode”... a to znači uzimanje nečijih mjera te crtanje kredom po platnu koristeći osnovnu formulu. To se onda izrezuje i šije – jedno po jedno, po jedno... Možete zamisliti koliko sve to traje jer se proces ponavlja za svih sto i pedeset uniformi... da i ne spominjem koliko netočni rezultati mogu biti.

U poslu nam je jako dobro došla činjenica da je u naš kraj došla struja! Ona već sada unosi ogromne promjene u način života lokalnog stanovništva... kako pozitivne tako i ne baš pozitivne (ali to je neka druga priča za neku drugu prigodu).

Zato mi se činilo savršenom prilikom za uvođenje “proizvodnih metoda” za učitelje i učenike druge godine. No učenici su najprije trebali ovladati umijećem preciznog šivanja šavova od 1 i 1,3 cm (to su dvije mjere koje namjeravamo koristiti za sve odjevne predmete). Stoga smo organizirali “praktičnu sekciju” kako bismo mogli izabrati najbolje šivače u razredu za obavljanje posla. U međuvremenu smo slagali platno u slojeve i označavali dijelove šablone koje smo iscrtali pripremajući se za krojenje. Nekoliko učenika je zaista bilo vrlo “originalno” u svojim metodama krojenja – trebali ste ih samo vidjeti na stolovima sa škarama u rukama.

Bio je pravi izazov držati sve učenike zaposlenim i sve urednim. Bili su tako oduševljeni i željni rada. Pohvala njihovog rada ih je poticala da se još više trude. Jedni su bili zauzeti nanošenjem flizelina peglama (primjerice, za učvršćivanje ovratnika), drugi su koristili naše hendlarice da obrade rubove izrezanih dijelova, a treći su pak te dijelove prišivali jedne na druge. Sve je jako dobro napredovalo i bili su zadivljeni brzinom obavljanja posla kada se koristi ova metoda.

Na kraju prvog tjedna „proizvodnje“, smatrala sam da vrijedni učenici zaslužuju da ih se časti, pa sam ih zamolila da se s ručka vrate čistih ruku kako bi mogli zasladiti uživajući u kanadskim kolačićima s javorovim sirupom. Bila sam oduševljena kada sam vidjela koliko su uživali u okusu.

Ali tada je došlo vrijeme za praktični rad (praksu). Naime, potkraj druge godine školovanja, učenici odlaze u obližnje (ili nešto dalje, ovisno o mogućnosti) poslovne jedinice da bi nekoliko tjedana koristili vještine koje su naučili. Tako sam iznenada izgubila radnu snagu... Ah!

Ali naravno, trebalo se pozabaviti s još jednim zadatkom... U kontejneru koji smo prošle godine poslali iz Kanade bilo je jako, jako, jako puno posteljine za krevete svih mogućih oblika i dimenzija. Kreveti u misiji i nastambama koje ugošćuju volontere koriste samo dvije dimenzije, tako da smo mi (učitelji, učitelji praktikanti i ja) upregnuli u posao i u roku od dva tjedna složili impresivnu gomilu ravnih i pravilno dimenzioniranih plahti zajedno s jastučnicama koje su bile prijeko potrebne. Uz muzičku podršku mog iPad-a, težak rad je protekao veselo uživajući u raznim melodijama.

Najbolji dio ovog radnog iskustva bio je upoznavanje učitelja i učitelja praktikanata, kao i njihovo upoznavanje mene i stjecanje međusobnog povjerenja... Ovaj dio najvise volim... osobna interakcija koja omogućava svakome od nas – bez obzira gdje je netko rođen – da se poveže na nekom nivou i pronađe zajednički jezik. Lijepo je biti ponovo ovdje.

S engleskog preveo: Branimir Mlakić

Foto galerija

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić