HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1668768
Subota29travnja2017.
Put u Kigali i salezijanci
Ponedjeljak, 25. srpnja 2011. piše Ksenija & Petar Zečević

Put u Kigali i salezijanciDrugog dana našeg boravka u Ruandi odlučili smo posjetiti Kigali i hrvatske misionare salezijance. Nakon mise i izvrsnog Oswaldovog doručka (kava, jaje na oko, ruandski sir i neizostavni Pili-pili) krenuli smo za Kigali.

Danas smo se odlučili sami okušati u korištenju lokalnog prijevoza, a i nismo htjeli previše opterećivati fra Ivicu jer on ima dosta obaveza oko škole i raznih radova. Prvo smo došli na lokalnu stanicu u smjeru Gitarame, koja je zapravo u suprotnom smjeru, ali od tamo kreće redovna linija za Kigali koja ne staje u ovom našem seocetu.

Malo smo se osjećali kao izumiruća vrsta zbog pažnje koju smo izazivali, ali ubrzo smo se opustili. Vidjeli smo tamo i nekog momka u Hajdukovoj majci (da ga nije dobio od fra Ivice ?) kojeg smo slikali.

Usput, evo nekoliko dosta korisnih fraza u Ruandi koje nije teško naučiti: muraho (zdravo), murakoze (hvala), amakuru (kako si), ni meza (ja sam dobro), maramutze (dobro jutro), mirwe (dobra večer)... Međutim, napredovati dalje od toga nije jednostavno jer kažu da je kinyarwanda jedan od 10 najtežih jezika.

Da se vratim na naše putovanje: taksi (mali autobus koji prometuje lokalnim linijama) smo čekali oko pola sata. Ušli smo tek na treći jer su prijašnji svi bili puni. Unutra se svi dodiruju ramenima jer i u prolazu do kraja minibusa postoje rasklopiva sjedala koja su redovito sva iskorištena. Do Gitarame (naglasak je na drugom slogu) mu treba nekih 10 minuta, ali tamo smo opet morali čekati polazak busa za Kigali koji kreće točno u određeno vrijeme. Ovaj je malo ugodniji i veći od taksija, ali je još daleko od onoga što bi prosječan umuzungu (bijelac) očekivao od autobusa koji prometuje između većih gradova.

Dok smo čekali polazak, kroz prozore su nam djeca desetak puta nudila sokove, kekse, nekakve pržene uštipke s mesom (za koje bi u svakom vodiču vjerojatno pisalo da se ne preporučuje konzumirati, ali koji jako fino mirišu), kuhana jaja i sol, kikiriki itd. Osim toga ima i puno prosjaka (neki sa zbilja strašnim nedostacima). Sve nam je to vrlo, vrlo zanimljivo i na neki način dražesno zbog te jednostavnosti i siromaštva. Put do Kigalija traje oko 45 minuta, a karta košta oko 9kn (ona lokalna do Gitarame oko 3kn).

U Kigaliju smo izašli stanicu prerano pa smo se našli usred jednog vrlo siromašnog dijela gdje je vladala velika gužva. Cijela je ta ulica nešto kao tržnica s lokalnim radnjama (kasnije smo saznali da se tržnica zove Nyabugogo): radnje za popravak odjeće (šivaće mašine odmah uz cestu), frizeraj kakav nismo još nikada vidjeli, butik (momci stoje i drže traperice u rukama) itd. Ulica je vrlo strma (kao valjda i većina ulica u Kigaliju) pa smo ubrzo odustali od hodanja i iznajmili motor-taksi. Fra Ivica nas je upozorio da bi u tim kacigama moglo biti tko-zna-čega, ali nismo imali izbora... :) Dva motora su nas koštala ukupno 3kn do centra gdje smo se trebali naći s don Dankom Litrićem, salezijancem koji je u Ruandi već 31 godinu.

Don Danko je bio u Ruandi tijekom genocida i preživio strahote koje su se ovdje odvijale. U crkvi gdje je bio župnik desio se strašan pokolj, a on je bio prisiljen slušati krikove, zapomaganja, struganje mačeta po cesti, pucnjeve... Danas je ekonom salezijanske provincije.

Odvezao nas je do suprotnog brda gdje se nalazi novo salezijansko provincijalno središte (za Ugandu, Ruandu i Burundi, ako se ne varam). U tom dijelu nalaze se lijepe kuće ograđene visokim zidovima (dakle, malo bogatiji kvart). Uz novo salezijansko središte, čije se uređenje dovršava ovih dana, stoji velika srednja škola koju salezijanci vode već godinama. U usporedbi s onom u Kivumu, ova je zaista ogromna s velikim igralištem, ali bez imalo trave.

Don Danko je odgojio, krstio, vjenčao... tisuće i tisuće Ruanđana. Sam kaže da ga na cesti znaju pozdraviti policajci, radnici, čistači koje ne poznaje. Nemoguće je zapamtiti sva ta lica i imena.

Tu je još jedan Hrvat salezijanac – don Sebastijan Marković. On je također, uz manje prekide, više od 20 godina u Ruandi. On nas je odveo do mjesta gdje je ubijen fra Vjeko. Pokazao nam je stup u koji je udario njegov auto i koji je još uvijek iskrivljen. Fra Vjeko se je spuštao cestom s obližnjeg brda s dvojicom ljudi. Onaj koji je sjedio iza njega primio ga je za vrat, a drugi mu je 6-7 puta pucao u trbuh. Jedan od metaka pogodio je kralježnicu. Bio je na mjestu mrtav. Na tom mjestu nalazi se skromni spomenik, a grob mu je u crkvi u Kivumu.

I na don Sebastijana Markovića su pucali u Ruandi za vrijeme dok je bio župnik župe Kicukiro u Kigaliju i samo je čudom (i hrabrošću prijatelja) preživio. Bilo je to vrijeme nakon rata kada je u Ruandi još uvijek bilo vrlo opasno i razdoblje kada je ubijen i fra Vjeko Ćurić.

Don Danko i don Sebastijan su nas vrlo lijepo primili, a nakon ručka upoznali su nas sa Jean Pierreom koji je kumče jednog prijatelja iz Hrvatske. Jean Pierre je ostao bez oba roditelja i našao se pod skrbi salezijanaca. Zahvaljujući kumstvu iz Hrvatske završio je srednju školu, što je u Ruandi velika stvar. No, trenutno je bez posla. Nakon što smo se pozdravili s našim salezijancima, on nas je proveo po centru Kigalija. Kaže da nikako nije mogao shvatiti kako je zadobio tu sreću da se netko toliko za njega brine i omogući mu školovanje i da svakog dana moli za svog kuma iz Hrvatske.

Foto galerija

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić