HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1634584
Ponedjeljak27ožujka2017.
Došla sam s Neba uzalud
Petak, 08. srpnja 2011. piše Ksenija & Petar Zečević

Došla sam s Neba uzaludVeć prvog dana našeg boravka u Ruandi fra Ivica nas je iznenadio s prijedlogom da odmah pođemo za Kibeho, mjesto gdje se Gospa ukazivala 80.-ih godina, prije genocida. Moram ovdje spomenuti dvije očite sličnosti između Ruanđana i Hrvata: Gospina ukazanja i rat.

Ukazanja u Međugorju počela su 1981. g., kao i ona u Kibehu, samo pet mjeseci ranije. Rat je trajao u skoro istom razdoblju – početkom devedesetih – i oba su bila vođena etničkom netrpeljivošću. Ovdašnji je završio strašnim pokoljem, a naš je, Bogu hvala, bio puno manjeg intenziteta.

I ukazanja u Kibehu su vrlo slična onima u Međugorju, iako ima i dosta različitosti. U Kibehu je broj vidioca postupno rastao – prvo jedna djevojka, zatim dvije, pa tri – dok ih je u Međugorju od početka bilo šest. Kibeho je po trajanju ukazanja i broju poruka manjeg intenziteta od Međugorja gdje vidioci i dan-danas imaju svakodnevna ukazanja. Kibeho bi se moglo staviti u razinu Fatime, ali rekao bih da je Međugorje nadišlo sve slične pojave u povijesti i jednostavno je bez presedana. No, Kibeho je, za razliku od Međugorja, od Crkve priznat. Priznato je samo prvih troje vidioca iako je zapravo bilo puno više onih koji su tvrdili da vide Gospu. Immaculee Ilibagiza u svojoj knjizi ‘Our Lady of Kibeho’ navodi njih osmero kao najpoznatije, najproučavanije i najcjenjenije u Ruandi. I u Međugorju i u Kibehu bila je još ‘cijela vojska’ drugih ‘vidioca’, no njih zapravo i ne treba spominjati.

Glavni razlog zašto je Kibeho priznat je ukazanje od 15. kolovoza 1982. godine. Tada je u Kibehu bilo prisutno preko 20000 ljudi jer je Gospa obećala da će se tog dana ukazati. Mnogi su očekivali radostan dan jer je bio blagdan Velike Gospe. No, toga dana Gospa nije dopustila da se išta pjeva, što se nikada prije nije dogodilo. Vidioci su vidjeli Gospu kako plače i nakon mnogo inzistiranja (od strane vidioca), Gospa je zatražila da se pjeva pjesma Došla sam s Neba uzalud:

Ljudi nisu zahvalni i
ne vole me,
došla sam s Neba uzalud,
ostavila sam gore sve lijepe stvari uzalud.
Srce mi je puno tuge,
dijete moje, ti mi pokaži ljubav,
ti me voli i
priđi bliže mome srcu.

Nakon toga je vidjelica počela zapomagati i plakati zbog užasa onoga što je gledala. Jedna za drugom, nizale su se slike uništavanja, mučenja, ljudskog divljanja i slika rijeke krvi. Na kraju je vidjela veliku dolinu ispunjenu nebrojenim raspadajućim tijelima bez ikoga tko bi ih mogao pokopati.

Svi su vidioci toga dana vidjeli istu viziju koju su satima prenosili okupljenom mnoštvu. Kada su se ove vizije 12 godina kasnije zaista i dogodile, postalo je očito da je Gospa ovdje zaista bila među nama pa Crkvi nije bilo teško donijeti odluku o priznanju ukazanja 2001. godine.

Gospa je na kraju od vidjelice Alphonsine tražila da sedam puta pjeva ova dva stiha; Prvi: Doći će vatra iz dubina Zemlje i uništiti sve na njoj... Drugi: Onog dana kada ćeš uzeti one što su ti služili, Bože, smiluj nam se, molimo te...

Za boravka u Ruandi posjetili smo ovo blagoslovljeno mjesto dva puta: odmah drugog dana nakon dolaska, s fra Ivicom, i u nedjelju s grupom iz župe Kivumu. Za našeg prvog dolaska župa je bila prilično prazna, kao i crkva, no jedna časna sestra nam je otvorila suvenirnicu te smo uspjeli kupiti par stvari za uspomenu. Vidjeli smo prostor iza crkve gdje se danas nalazi Gospin kip, a gdje je nekada stajala pozornica na kojoj su vidioci imali ukazanja. U dva je navrata na tom mjestu ubijen veliki broj ljudi: prvi put za vrijeme genocida, a drugi put u odmazdi nakon njega.

Za drugog dolaska išli smo s grupom iznajmljenim minibusom iz župe Kivumu. Grupu je vodila časna sestra Epiphanie iz samostana u Kivumu. Bilo je vrlo slično hodočašćima u Međugorje, a put je trajao tri sata od kojih su svi bili dobro iskorišteni. U autobusu smo prvo izmolili cijeli ružarij: sve četiri krunice – radosnu, krunicu svjetla, žalosnu i slavnu. Grupa je molila na kinyarwanda, ali uspjeli smo pratiti na hrvatskom. Tijekom cijelog puta pjevale su se zanimljive tradicionalne pjesme popraćene ritmičnim pljeskanjem kojem smo se i mi pridružili.

Kada smo stigli u Kibeho, bilo je puno više ljudi nego prvi put jer je bila nedjelja i uskoro je trebala početi misa. Došli su brojni hodočasnici iz cijele Ruande, pa i iz Burundija i tko zna iz kojih još krajeva. Ušli smo u crkvu no ubrzo su objavili da će misa biti negdje drugdje pa smo s narodom izašli van. Tu se formirala velika procesija koja je krenula u dolinu ispod crkve. Uz stazu koja vodi dolje postavljene su postaje krunice, a na dnu oltar s krovom pored kojeg se nalazi izvor vode za koji su nam rekli da je nastao nakon što su završila ukazanja. Voda iz ovog izvora smatra se blagoslovljenom i ljudi je nose svojim kućama što smo i mi učinili.

Ubrzo je počela misa. Nosili smo Bibliju pa smo razumjeli čitanja, a časna nam je djelomično prevela propovijed. Misa bi trajala onoliko koliko i kod nas traju tako svečanije mise da na kraju, prije blagoslova, nije bio cijeli niz pozdrava i govora. To su bila predstavljanja voditelja molitvenih skupina iz raznih župa i biskupija, a najkorisniji je bio govor župnika koji je Poljak i koji nam je govorio o ukazanjima i o nastanku izvora. Koliko smo čuli, izgleda da su ti govori glavni razlog zašto mise u ovom dijelu Afrike traju tako dugo.

Svećenici su nas na kraju mise blagoslovili tako što su prošli kroz gomilu i polijevali nas vodom. Vodu su zahvaćali malim metlama iz kanti koje su nosili pomoćnici. Taj blagoslov je specifičan za Kibeho i prakticirao se i za vrijeme ukazanja, a tada su ga obavljali vidioci koji su umjesto gomile ljudi vidjeli veliku livadu punu raznog cvijeća – uvenulog ili svježeg.

Nakon mise otišli smo do crkve gdje smo ugledali vidjelicu Nathalie koja živi u Kibehu i pomaže oko svetišta. Rukovali smo se s njom, no odbila je slikanje. Zatim smo se odvezli do susjednog brda gdje se nalazi ogroman kip Milosrdnog Isusa kojeg je papa Ivan Pavao II iz Poljske poslao u Afriku, i to baš u Kibeho. Sestra Nathalie nam je objasnila da je običaj nakon Kibeha otići tamo i zahvaliti se za sve primljene milosti.

Bez odmora ili stanke za ručak (koji nam nije niti nedostajao) krenuli smo natrag ponovno pjevajući cijelim putem. Hvala Gospi na ovom hodočašću! Približimo se Njezinom srcu kako ona od nas traži i molimo za cijeli svijet da njezina ukazanja ne budu uzaludna!

Foto galerija

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić