HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1741136
Četvrtak29lipnja2017.
Vi Europljani ne znate ni živjeti
Četvrtak, 19. svibnja 2011. piše Sandra Čuturić Nuić
Fra Ivica sve živo jede rukama, čak i umake! Majčinska ljubav je beskrajna Oprez! Krokodil u blizini! Tuzgonjice - tako fra Ivica od milja zove djecu u selu Voće u fratarskom vrtu Novo prijateljstvo Tuzgonjice - tako fra Ivica od milja zove djecu u selu Osmijeh koji razoružava Nebo na zemlji Uganda - na liniji ekvatora

Sterilna, ali i opterećena pričama o bakterijama i virusima, koji su svuda oko nas, pokušavala sam preživjeti u Africi. Sva upozorenja o kojima sam čitala, stalno su bila prisutna u mojoj glavi. Činilo mi se da mi nije ostao baš veliki izbor što u Ruandi smijem jesti i kako se ponašati...

Dok sam boravila u Kivumuu, kod moga rođaka fra Ivice Perića, gotovo svakoga dana bi me šokirao, ali i ja njega, svojim načinom života. Pomislila sam: „Pa moj rođak je više Afrikanac nego Europljanin! Taj više ne zna ni koristiti pribor za jelo – vilicu i nož, sve živo jede rukama, čak i umake“. Gledala sam ga i divila mu se.

„Što je?“, upitao me i rekao: „Što me tako gledaš? Život je tako jednostavan, a vi Europljani ga komplicirate i ne znate ga živjeti. Samo se nečega bojite, a ni sami ne znate čega“.

„Vi Europljani“, mislim si ja i pitam se: "A što je onda on?!" Pa naravno, nakon više od 20 godina provedenih u Africi, moj rođak Ivica zaboravio je da je Europljanin.

Prilagodio se načinu života u Africi, radi kao i njegovi župljani, ne želi biti drugačiji. Želi biti baš kao i narod s kojim živi. I u pravu je. To je istina. Mi previše mislimo, analiziramo, kompliciramo, tražimo sami sebe, bježimo od stvarnosti i jednostavnosti. Skrivamo se i bojimo, a da ni sami ne znamo čega.

Više od pola moje putne torbe zauzeli su razni preventivni lijekovi i potrepštine za – ne daj Bože ove ili one bolesti. Bilo je tu svega – od krema protiv uboda insekata, preko krema za sunčanje, sve do obvezne bočice alkohola za dezinfekciju...

I tako, šećem ja selom i u susret mi trče mali ”tuzgonjice”, kako moj rođak Ivica od milja zove djecu u selu. Netom prije toga sjedili su na prašnjavom podu ispred kuće i igrali se. Balavi i prljavih ručica, sa osmjehom na licu koji osvaja i razoružava, bacali su mi se u zagrljaj.

Svaki puta probudili bi u meni majčinsku ljubav, a onda bi mi kroz glavu proletjelo pitanje – o Bože, koliko samo virusa i bakterija ima na tim ručicama?! No, svaki puta kada bi mi se približili, ja bih zaboravila na to, uzela bih ih u krilo i grlila.

Onda bih se vratila kod Ivice pokazujući mu 'tragove' koje su na mojoj odjeći ostavili balavi mališani. Dok bih išla prema sobi presvući se, Ivica bi mi sa smiješkom na licu govorio: „Pa oni su zdraviji, otporniji i čišći od tebe, ne boj se i nećeš se razboljeti, tvoja vjera će te spasiti!”. Doista, ima tu „placebo efekta” u što sam se uvjerila. Ako misliš i vjeruješ da ti se ništa neće i ne može dogoditi, onda će tako i biti. I obratno.

Dok smo bili u posjetu Ugandi, u jednom zabačenom selu, naišli smo na mališane koji su jeli pečeni krumpir. Fra Ivica dođe do njih, uze do pola pojedeni krumpir jednome od dječaka, zagrize i uzme mu komad, pa mu ga onda vrati. Dječaku je to imponiralo, a ja sam ostala bez riječi. „Pa ti se ničega ne bojiš!“, rekoh mu misleći na viruse i bakterije, a on će meni: „Samo dragoga Boga”.

Beskrajna i nesebična je ljubav koju fra Ivica ima u srcu i duši, veliko srce za male ljude, toliko ljubavi za svu djecu kojoj nesebično pomaže i bori se za njihovu bolju budućnost obrazujući ih u školi u kojoj je ravnatelj. Neopterećen je i jednostavan kao i djeca s kojom se druži i za koju živi!

Moj posjet Africi otvorio mi je i oči i uši. Više ne žurim kroz život, već zastanem i uživam, osjećam ljubav, radost, slobodu, sreću i smijeh. Vidim ljepotu prirode, čujem čak i ptice koje pjevaju...

Stvoreni smo neograničeni. Mogućnosti i talenti, snaga i ljubav, koju svaki od nas posjeduje, neograničeni su. Pri stvaranju, mi se sami ograničimo. To mi je moj rođak Ivica rekao. I to je stvarno tako.

Moja snaga je u mojoj svijesti o mojoj moći. Da bih imala pristup svojoj moći, moram biti svjesna te moći. Uživati u životu je fantastično, doživjeti savršenost, mudrost, inteligenciju. Zato pokušavam biti svjesna svega oko sebe, svaki dan i svaki trenutak pronaći svoje radosti i živjeti ih.

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić