HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1706740
Subota27svibnja2017.
Ja tebe u pamet, a ti mene iz pameti!
Srijeda, 11. svibnja 2011. piše Sandra Čuturić Nuić
Sandra u Ruandi Sandra u Ruandi Sandra u Ruandi Sandra u Ruandi Krajolik u Ruandi

Kada smo se moj rođak, fra Ivica Perić i ja susreli u listopadu 2009. godine na misi u Kreševu, odmah me je pozvao da ga dođem posjetiti u Ruandu. Naime, mislila sam da se šalio, jer se nismo vidjeli dugih 20 godina. A vjerojatno se i on iznenadio kad sam poziv ozbiljno shvatila. Obećala sam doći u veljači 2011. godine. Obećano – ispunjeno!

Pripremajući se za put, pitala sam svoga supruga da mi se pridruži. A on će meni: „Samo ti idi, ja tamo ne idem ni mrtav!“

Jedna od sestara mi reče da ona ne bi tamo otišla ni da joj netko plati kartu, a još manje bi se usudila otići sama. Moj zet Marko obećao mi je da će mi platiti kartu, samo ako tamo hoću ići.

Planirala sam to putovanje duže vrijeme i razmišljala što trebam ponijeti, što obući, što obuti... Pokušala sam skupiti što više informacija o stanju u zemlji, o kulturi, općenito o Ruandi. Prije nego što ću krenuti, nazvala sam rođaka Ivicu i pitala ga želi li da mu nešto donesem, no on mi je samo kratko rekao da tamo njemu ništa ne treba, niti mu nešto nedostaje.

Konačno dođe i ta veljača i vrijeme za moj prvi odlazak u Afriku. Moram priznati da sam imala malo tremu, ali mislila sam – bit će što bude, samo se Bogu preporuči i ne brini, jer on će mi već pokazati put.

Dočeka mene kiša u Ruandi. Reče mi fra Ivica da se smatra blagoslovom, ako netko dođe s kišom u Afriku. No, padala je kiša i sljedeći dan i dan iza toga. Skoro svaki dan bilo je malo kiše. Jednoga nas dana pogodi i krupa veličine oraha, a Ivica će meni sa smiješkom na licu: „Ma, dosta više i tog tvog blagoslova“.

Ja sam uistinu oduševljenja tom zemljom s tisućama brežuljaka, beskrajnim zelenilom i predivnim ljudima koji su me pozdravljali s osmjehom na licu ma gdje da sam krenula. Sva ta nasmijana, neopterećena, iskrena i neiskvarena djeca vikala su mi ”muzungu” (tako zovu bijelce), stalno su trčkarali oko mene, pružali mi svoje ručice rukujući se sa mnom i grlili me.

Kako god da sam se toga dana osjećala, susret s djecom mi je uvijek bio najdraži i oni bi mi davali novu snagu, gonili me na razmišljanje, smirili moje nemirne duhove. Navečer bi Ivica i ja sjedili vani na dvorištu, gledali u mjesec i zvijezde, slušali cvrčke, žabe i razne ptice kako pjevaju i uživali.

Za mene je sve to bilo magično, fantastično i pomalo nestvarno. Bojala sam se da ću se probuditi i shvatiti da je to sve san, a ne stvarnost koju doživljavam baš sada i tu. Poslije mojih 28 godina provedenih u Švedskoj u svjetlu, trci, zbrci i vječnome stresu, gdje se sve odvija po unaprijed isplaniranom i u rokovnik upisanom planu, afrička stvarnost doista je izgledala kao san.

Pokušavam shvatiti kako ti ljudi i djeca, od kojih mnogi jedva imaju jedan obrok dnevno, mogu zračiti tolikom toplinom, biti veseli, dragi i zadovoljni, dok mi u Europi samo čeznemo uvijek imati nešto više, nešto novo, nešto još bolje od onoga što imamo. I unatoč svemu što imamo, nikada nismo zadovoljni...

Prije nego sam došla u Afriku, moje misli su često bile usmjerene ka onome – Bože, daj mi ovo ili ono, neka to bude ovako ili onako. Sada više tako ne razmišljam!

Svaki puta kad zažmirim, pokušam ponovo doživjeti taj osjećaj mirnoće, spokojstva i ljubavi, zvukove prirode i nebeski sjaj. I zahvaljujem Bogu na tome. Jedino što sada tražim od Boga je da budem zadovoljna onim što imam.

Afrika i, naravno, moj rođak fra Ivica, koji mi je često govorio: „Ja tebe upamet, a ti mene ispameti” smiriše moju nemirnu dušu, barem na trenutak.

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić