HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1762526
Subota22srpnja2017.
Od Hrvatske do Istočne Afrike
Ponedjeljak, 10. siječnja 2011. piše Nikolina Radić Ančić

Svi znaju tko je Davor Šuker

Na dugom putu od Hrvatske do Istočne Afrike - na čiji su nas kriminal, bijedu, post ratne sukobe, paravojne formacije, bolesti i ostale opasnosti upozoravali redom svi koji su čuli da idemo u taj nikad stabilni dio Crnog kontinenta - gadna je slučajnost ili prava ironija da smo najveći strah proživjeli u zadarskom Zemuniku. Avion Croatia Airlinesa na liniji Zadar - Pula - Zagreb kasnio je cijelih sat vremena, pa je izgledalo da će dugo pripremano i zahtjevno putovanje završiti i prije nego što je započelo. Na sreću, avion u Zagrebu je cijelih 15 minuta čekao samo dvoje putnika iz Zadra, pa se putovanje iz Frankfurta za Dubai, etiopsku Addis Abebu i ugandski Entebbe moglo glatko nastaviti. Nakon aerodroma u Dubaiju koji je proglašen najboljim i najluksuznijim na svijetu te u potpunosti oslikava bogato društvo Ujedinjenih emirata, sudar svjetova po dolasku u Entebbe je zaista drastičan.

Iz svemirski opremljenog Boeninga 777 gdje vas kao putnika potpuno razmaze, pomalo je okrutno kad odjednom završite u prašini! Na tipično istočnoafrički (ne)uređenom i (ne)organiziranom aerodromu vozaju nas od šaltera do šaltera. Prva službenica nemarno udara pečat po vizi od DR Konga, umjesto po ugandskoj vizi koja vrijedi za jedan ulazak u zemlju i boravak od 30 dana. Kada smo je zatražili promjenu vize u višeulaznu, jer nam je tako kazano da učinimo budući ćemo putovati  u druge zemlje i iz Ugande ponovno letjeti za Hrvatsku, hodočastimo od jednog do drugog šalterskog prozorčića. Na plaćenih 60 dolara treba platiti još 60.

- Gdje vi idete? Što tražite? - strogo i bez trunke smješka pita postarija aerodromska kontrolorka koja nakon našeg podužeg objašnjenja "puca" i počinje vikati: - Tko vam je rekao da platite? Čujete li?! Tko??

Pokazujemo redom na službenike koje smo obišli do tada, a ona traži onoga kod koga smo najprije bili. Brzim korakom maršira do službenice, a mi unezvjereni za njom. Kada vidi greškom pečatiranu vizu, ponovno se naljuti i počne vikati na preplašenu službenicu koja se ispričava. Nama zatim objasni kako novu vizu ne tražimo sada nego na granici kada se budemo vraćali u zemlju.

- Idite! - otpravila nas je jednako povišenim tonom, a mi s prvom lekcijom o afričkoj birokraciji i konfuziji bez zaustavljanja i carinskog pregleda, jer dolazimo iz "boljih" zemalja, izlazimo u iz zgrade u potragu za taksijem do 40 kilometara udaljene Kampale, glavnog ugandskog grada.

Desetak taksista hitro nas opkoli, a mi se obraćamo onome koji je imao nekakav info pult ispred sebe. Na podnošljivo razumljivom engleskom započinje cjenkanje. "Agent" na kalkulatoru ispisuje brojke, preračunava kilometre, cijene goriva i udaljenost te ne odustaje od cijene od 50 dolara. Domaće stanovništvo podrazumijeva da su svi bijelci bogati, a još kad djeluju nesigurno i zbunjeno jer je tek započeo njihov prvi posjet Africi, idealni su za "preveslavanje". Kako je čovjek prilagodljiva životinja, pa čak i bijelkinja kojoj je cjenkanje u vlastitoj zemlji vrlo neugodno, u hipu se stignemo sabrati i uzeti kalkulator. Počevši od tog puta, pa svih kasnijih cjenkanja i nadmudrivanja, ispada da je naš najveći adut suvereno vladanje kalkulatorom i brzo preračunavanje valuta, tečajeva i ostalih brojki. Brzina kod tih osnovnih matematičkih operacija očito impresionira, pa samouvjereni taksisti zastaju i polako provjeravaju našu računicu vjerujući kako su oni sada korak od toga da mi prevarimo njih.

- OK, muzungu, 30 dolara. Ne može manje - završavaju pregovori u kojima se "muzunge" i nisu pokazale tako naivnima. Taj izraz za većinu ljudi u nekadašnjim istočnoafričkim kolonijama znači "bijelac", a ponekad ima i negativno i pomalo pogrdan prizvuk kojim se označava "bijelčuga". Od tog trenutka na svakom koraku našeg reporterskog putovanja mogli smo čuti "muzungu, muzungu".

"Agent" nas je proslijedio jednom taksistu koji nas je odvezao na parkiraište do svoje prastare Toyote, inače daleko najučestalije marke auta na cestama Ugande i Ruande, i šutke smjestio u najmanje 25 godina staru krntiju čiji se prozori se otraga i nisu mogli otvoriti. Što god smo pokušali pitati, nije odgovarao, pa smo zaključili da mu je engleski jezik potpuna nepoznanica.

A putem do Kampale i mi smo ušutjeli ili bolje rečeno zanijemili. Čak i onaj tko je posjetio siromašno zagrebačko romsko naselje Kozari bok bio bi šokiran bijedom ugandskog stanovništva. Prizori nezamislivog siromaštva redali su se jedan za drugim, a kolega fotoreporter Jure je već kroz prozor "škljocao" ne znajući što prije da slika.

Kupuju, prodaju, oduzimaju i dodaju

Na cesti punoj rupa čiji je asfalt jedva dosezao do ruba uskog kolnika jurili su kamioni, autobusi, minibusevi, prenatrpani taxi kombiji i "boda boda" taxi motocikli. Mahom siromašno stanovništvo si ne može priuštiti vlastiti automobil, motor, pa čak niti biciklu i zato je taxi prijevoz bilo kakvim motoriziranim sredstvom izrazito popularan. Najpopularnije sredstvo zbog najjeftinijih karata su kombiji u kojih se natrpa desetak - petnaest ljudi i "boda boda", ujedno i najopasniji način prijevoza jer jure kao ludi, provlače se kroz gužvu i pješake. Otući koljena i laktove ili pasti na cestu te se ozbiljno ozlijediti sasvim je uobičajena pojava. Na kolniku su svoje mjesto tražili i pješaci kojima je ugodnije hodati po asfaltu nego po prašini i kamenju uz cestu. Masa ih hoda duž ceste za nekim poslom ili do neke od radnji, a gotovo svaka kuća, od najjadnijih nevjerojatno nakrivljenih potleušica, pa do kakvih-takvih kuća sklepanih od cigle i zemlje, ima neku uslužnu djelatnost ili trgovinu.

Od Hrvatske do Istočne AfrikeOd Hrvatske do Istočne Afrike

Svi se bave nečim i kao u dobro poznatom stihu Partibrejkersa "kupuju, prodaju, oduzimaju i dodaju". Od nečega se mora živjeti, a Uganđani se očito na sve moguće načine domišljaju kako naći načina da prežive još jedan dan. Jako su popularni frizerski saloni kojih ima svakih stotinjak metara i trgovine namještajem. Izloženi namještaj uglavnom se svodi na dva artikla - uvijek isti tip tapecirane fotelje i drvenu konstrukciju kreveta koji uglavnom nemaju madrace i podrazumijeva se da će kupac naći načina da si nabavi prostirku kakvu si već može priuštiti. Mušterije onih neuglednih frizerskih salona, žene i muškarci najslabije platežne moći, često se friziraju jednostavno sjedeći na prašnjavoj zemlji ispred "salona". Takva populacija ovdje nema izbora, pa friziranje znači tek šišanje "pri glavi".

- Kosa Uganđana, Ruanđana, Burundinaca i ljudi iz okolnih zemalja je bez iznimke nevjerojatno oštra i kovrčava, pa je kosu dugu svega nekoliko centimetara nemoguće počešljati. Većina se zato šiša na kratko, a onaj manji postotak koji si želi priuštiti drukčiju frizuru su žene koje na taj luksuz često daju i trećinu mjesečne plaće od prosječnih 80-ak do 100 dolara. Njihovu nekoliko centimetara dugu kosu frizerke ravnaju i onda stavljaju ekstenzije od kojih se u konačnici pravi jedna od varijacija frizura sa sitnim pletenicama. Taj zahvat zna trajati i više od 5-6 sati. Ali, žene se ovdje jako vole uređivati i nije im teško ništa pretrpjeti za ljepotu - kazat će nam kasnije Mirella Brenke, Zagrepčanka i trenutno jedina Hrvatica koja živi u Ugandi.

Ona je sa mužem Nijemcem i djecom u Kampalu došla prije godinu i 10 mjeseci kako bi napravili promjenu i ugodnoi i ustaljeni život dobro plaćenih ekonomista u Njemačkoj zamijenili afričkom egzotikom. Mirella nam je pomogla preko kolega s HTV-a, koji su iz Kampale otišli dan prije nas, rezervirati "solidan i čist hotel za pristojnu cijenu" u kojoj je do sada odsjedalo nekoliko ekipa hrvatskih novinara. Ispred tog "Kenrock hotela", kojeg je jedva našao uz pomoć sitne provizije jednom "boda boda" vozaču", naš je taksist odjednom dobio dar govora i raspričao se na engleskom zabrinut za to tko će nas sutradan ujutro odvesti u centar grada. Preporučio se osoblju hotela koje je odmah iskočilo pred nas. Na recepciji je započela druga afrička lekcija.

- Da, vi ste rezervirali dvije jednokrevetne sobe za po 15 dolara, ali nisu jedna do druge kako ste tražili jer nam je jedan gost ostao duže. Jedna soba je tu u prizemlju, a druga na katu - kažu dvojica recepcionara dok se mi pogledavamo pomalo zabrinuto. Ni jedno od nas ne želi ostati u prizemlju jer smo vidjeli da su čak i balkoni na katu poput krletke potpuno zatvoreni kovanom ogradom i rešetkama. Valjda postoji razlog tome, a mi nismo sigurni želimo li ga znati. Inzistiramo na sobama na katu, pa nas jedan od recepcionara vodi na kat kako bi vidjeli imaju li ipak dvije prazne sobe. To se, kao, s recepcije ne može pouzdano znati.

- Možda i ima neka soba, ali to vam je onda skuplje - kaže recepcionar kicoš, sa zlatnim ovratnikom žute košulje i zlatnim satom  kojeg svako malo dotiče drugom rukom želeći biti siguran da je dragocjenost još uvijek na mjestu. Dovodi nas potom do slobodne jednokrevetne sobe koja je, gle čuda, odmah uz drugu jednokrevetnu sobu?! Zar tako nismo i rezervirali?! Problema sa sobama nije bilo, očito je samo trebalo izvući koji dolar više. Kada smo pristali platiti dva dolara više, nastaje novi problem.

- Ne, mi ne prihvaćamo dolare, samo ugandske šilinge. Morate ići promijeniti novac - kaže tihim, ljubaznim i gotovo servilnim glasom šminker iza kojeg se krije obični sitni prevarant. Dobro je svjestan da nemamo pojma gdje smo jer nas je pitao još na recepciji jesmo li prvi puta u Africi i kad smo doputovali. Nudi se odmah da on ide promijeniti novac i za to traži proviziju od jednog dolara. Nudi tečaj od 2200 šilinga za jedan dolar što je izvrsno. Pristajemo i dajemo novac. Već za koju minutu se vraća i kaže da ćemo dobiti bolji tečaj ako damo veću svotu novca.

-Nema veze, ne treba nam više šilinga - kažemo i činimo grešku. Ono što je za nas par nevažnih kuna za neke od Uganđana je gotovo pola dnevnice i mi time poručujemo da imamo novca na bacanje.

Po povratku se ispostavlja da je tečaj bio 1800 šilinga za dolar i opet kreću pregovori. Spas opet nalazimo u boljem i bržem baratanju matematičkim operacijama, pa uspijevamo dobiti sobu i bez nadoplate od onih dva dolara. Platili smo tek uslugu mijenjanja i nešto lošiji tečaj.

Uganda

Iz soba sa obveznim mrežama protiv komaraca i isključivo hladnom vodom za tuširanje odlazimo se naći sa Mirellom u obližnji indijski restoran bar. Kvart u kojem boravimo, Kabalagala, gotovo je jednako neugledan kao i slamovi uz koje smo prolazili po dolasku. Prašnjava cesta puna rupa, sklepane kuće i "poslovni prostori" odmah su uz naš hotel, ali i od dvadesetak metara udaljene ulice sa barovima i noćnim klubovima.

- Ovo je kvart sa noćnim životom u kojem se ostaje cijelu noć vani - objašnjava Mirella dok će nam naš domaćin u Ruandi i dobar poznavatelj Ugande, fra Ivica Perić, već sutradan dati i dodatno objašnjenje.

- A jooj, u finom ste kvartu bili. Tamo je Sodoma i Gomora, radno mjesto za prostitutke i kriminalce svake vrste. Sigurno bi vas pokušali okrasti - reći će grleno se smijući fra Ivica tješeći nas kako je dobro što poslije sastanka s Mirellom zbog umora i sutrašnjeg nastavka puta za Ruandu nismo išli "u život" ili makar običnu šetnju tom šarenom ulicom.

Kada smo se nakon pića i dogovora s Mirellom da ćemo po povratku u Ugandu posjetiti siromašne žene iz slamova, čiji ručnorađeni nakit od papira ona prodaje u Hrvatskoj, vratili u mračni vrt i dvorište našeg hotela u mraku je sjedio čovjek s puškom. Naoružani noćni čuvar.

- To je uobičajeno. Svaki hotel, pa i privatne kuće bolje stojećih ljudi, crnih ili bijelih, imaju dnevnog i noćnog čuvara. Veliko je siromaštvo i zbog toga je ljudima izazovno izgleda sve ono što si oni ne mogu priuštiti. Ima dosta krađa i provala, ali do sada nisam čula da ima oružanih plački privatnih kuća kao što je to zabilježeno više puta u Južnoafričkoj Republici - umiruje nas Mirela prije odlaska, a umirujuće djeluje i činjenica da se ona, kao jedna nježna plavuša, i po noći sama bez straha kreće gotovo svim djelovima grada, pa i najsiromašnijim dijelovima. U slam ne ide sama jedino po noći.

U ovom dijelu Afrike, oko ekvatora, cijelu godinu dan i noć traju otprilike jednako. Sviće oko 6 ujutro, a oko 6 popodne pada mrak.

Ujutro nas, po svitanju i prema dogovoru, već u 6.30 čeka taksi koji nas kroz grupe ljudi na cesti, čiji noćni izlazak još nije završio, vozi u centar grada odakle "Jaguar" autobusom putujemo za glavni ruandski grad Kigali. Naoružani vojnici i policajci su gotovo na svakom koraku. Put koji uobičajeno traje 8-9 sati stoji 10-ak dolara po osobi, ali ono što se u početku čini kao jeftin prijevoz ispostavlja se kao moguće najskuplja vožnja u životu. Stari i rasklimani autobus vozač ne štedi ni po najgorim rupama na cesti, pa ni u onom dijelu jugozapadne Ugande gdje veliki dio ceste gotovo da i ne postoji jer je sav teško dotrajali i oštećeni asfalt uklonjen radi popravka ceste. Dogodine u veljači su u Ugandi parlamentarni izbori, a postojeća vlast kampanju odrađuje naglo javljenom brigom za razvoj infrastrukture. Očito da se sličnim trikovima koriste vlasti i u nestabilnim afričkim i u europskim tranzicijskim zemljama.

Po prašnjavom gradilištu potpuni luđak od vozača na momente juri brzinom koja je veća čak i od dopuštene brzine na hrvatskim autocestama, pa putnici odskakuju sa sjedišta i po cijelih pola metra, a autobus se na rubu nasipa opasno bočno naginje lijevo i desno. Dok se očajnički obraćamo Bogu, grčevito se držimo sjedišta ispred, a skakanje po cesti nastojimo preduhitriti hitrim podizanjem sa sjedišta. Uganđani kao da ne primjećuju vratolomnu vožnju, pa ne drame čak ni majke koje u naručju drže nekoliko mjeseci stare bebe. Kroz otvorene prozore, od kojih su neki trajno zaglavljeni i ne mogu se otvoriti, ulaze oblaci crvene prašine. Svi preko usta stavljaju maramu ili podižu majicu i nastavljaju dalje putovati mrtvi hladni. Nakon pola sata zaključujemo kako je nevjerojatno da smo potpuno prljavi samo od sat-dva vožnje u autobusu!

U jednom od sela kroz koja prolazimo vozeći se uglavnom kroz polja banana, u autobus ulazi žena sa dvoje djece. Jedno dijete od 3-4 godine vodi za ruku, a drugo od nekih dva mjeseca jednostavno nam uvaljuje u naručje. Nakon što je sjela i smjestila se ne traži dijete natrag, pa joj ga nakon 15 minuta jednostavno vraćamo u ruke na sjedište iza nas. Da se simpatični mali, koji se cijelo vrijeme smiješio, zove John jedva uspijevamo saznati jer majka govori jedino ugandski luganda jezik.

Kako se autobus zaustavi putnici od prodavača voća, peciva koja izgledaju poput debelih i masnih palačinki te u Africi nezaobilaznih ražnjića s kozletinom, kroz prozor kupuju hranu. Ako je stajanje malo duže podavači ulaze u autobus.

Nakon šest sati vožnje i zaustavljanja u Mbarari, jednim od većih ugandskih gradova, te prelaska iz pokvarenog autobusa i čekanja na drugi "Jaguar", stižemo na državnu među Ugande i Ruande. Dok na suhu, prašnjavu zemlju izbacuju sve stvari putnika, za čas nas okruži roj švercera koji mijenjaju ugandske šilinge za ruandske franke. Ni sa jedne ni sa druge strane granice nema uniformiranih carinika. Kad popunimo formular  i odjavimo se s ugandske strane, prelazimo dvjestotinjak metara i pješke prelazimo u Ruandu.

- Pokažite putovnice - kaže o stup oslonjeni mladić u trapericama i običoj majici kratkih rukava dok prebacuje čačkalicu po ustima. On je prvo službeno lice sa ruandske strane. Nešto ozbiljnije djeluju službenici gdje predajemo formulare.

Od Hrvatske do Istočne Afrike

- A, Hrvati! Pa, zašto vaša reprezentacija nije na Svjetskom prvenstvu? Dobro se sjećamo Davora Šukera i vašeg trećeg mjesta 1998. godine. Znate, moja djevojka navija za Hrvatsku - kaže jedan policajac carinik, a drugi dodaje da je njegov brat bio u Sloveniji. Trenutak kasnije obojica se čude što smo u obrazac napisali da smo novinari. Svi strani novinari po Ruandi sada putuju prikriveno jer su za mjesec i po izbori, a vlasti ne vole da itko bespotrebno njuška uokolo. Objašnjavamo da za hrvatske novine radimo reportaže o hrvatskim misionarima i da nas ne zanimaju njihove unutarnje političke stvari. To i naljepnica "Hajduka" poklonjena djevojci koja navija za Hrvatsku rješavaju stvar, pa bez problema dobijamo pečat u putovnicu.

Prije ulaska u autobus dva carinika u civilu traže da otvorimo ruksake i traže da izbacimo sve plastične vrećice jer su one u njihovoj ekološki orjentiranoj zemlji potpuno nepoželjne. U zamjenu za njih nam nude platnene vrećice od 10 dolara! Iz velikih natrpanih ruksaka sa puno plastičnih kesa u koje smo odvojili stvari, biraju upravo onu s donjim rubljem koje trenutak kasnije pada po prašnjavom tlu. Trpamo stari u ruksak odbijajući kupiti skupe ekološe vrećice i odlazimo od carinika kao da su i oni jedni od onih s kojima smo se cjenkali. Prilazi nam starija žena koja prodaje sokove, a mi joj zahvaljujemo i pokazujemo na našu bocu s vodom. Ona odlazi svojoj ekipi švercera i kaže nešto što bi valjda trebalo značiti "Budale misle da je voda bolja od Coca Cole", pa se svi valjaju od smijeha. - A kako nam se samo rugaju - kaže kolega fotoreporter, pa se i mi smijemo.

Carinici potom ulaze u autobus i provjeravaju putnike. Izbacuju jednu mladu ženu s djetetm jer nema valjane papire. Ona se skriva iza autobusa i trenutak nakon što policajci izlaze utrčava natrag u autobus s vidljivim grčem na licu jer je Ruanda poznata kao policijska zemlja s izrazito strogim režimom.

Iako je rat bjesnio po Ugandi '80-tih godina, a u Ruandi se strašni građanski rat i genocid dogodio sredinom '90-tih, Ruanda izgleda kao brže oporavljena i puno urednija zemlja. Apsolutno nigdje nema smeća, između cesta i kuća izniklih iz tla postoje i kakvi -takvi nogostupi. Čak i sirotinjske kuće su bolje gradnje, a nerijetke su i okućnice zasađene cvijećem.

Vožnja se zbog raskopanih cesta, kvara autobusa i dužeg zadržvanja na granici protegla na cijelih 12 sati, pa u Kigali stižemo kada je već pao mrak. Odmah nas se uhvatio uporni taksist koji je tražio 60 dolara za vožnju do 38 kiometara udaljenog Kivuma u kojoj je hrvatska katolička misija i Centar "Otac Vjeko", naša baza za daljnja putovanja. Za manje od minutu cijenu spušta na 15 dolara, ali mi prihvaćamo pomoć jednog mladog Jehovnog svjedoka koji nas ljubazno i bez puno "pilanja" upućuje na minibus čija karta stoji niti dolar i pol. Dok čekamo tipični minibus okružuju nas znatiželjnici, promatraju i zapitkuju.

Svatko novi tko prođe uzvikne "muzungu" i zaustavi se, a mi se osjećamo pomalo kao kazališna trupa netom prije naklona publici. U natrpanom minibusu ponovno se jedan znatiželjnik rasputuje odakle smo i jesmo li prvi put u Africi kao da je uobičajeno da je svaki Europljanin barem jedan put posjetio njihovu zemlju. Ostali putnici pozorno slušaju dok izlazimo iz grada i klizimo u potpuni mrak. Izvan grada nema struje, pa ni javne rasvjete, a cestu osvjetljavaju tek farovi automobila. Na jednom mjestu svijetle i lampe poliajaca koji signaliziraju da usporimo. Prolazimo pored frontalno sudarenih autobusa i kombija.

- Autobus je pretjecao i udario u kombi. Šest ljudi je poginulo - kaže vozač bez puno uzbuđenja dok prolazi uz potpuno smrskani kombi. Trenutak kasnije nam staje uz cestu u Kivumu i mi izlazimo u potpuni mrak, a nekoliko ljudi nas odmah okružuje. Nemamo pojma što govore. Pitamo za misiju. Jedan se izdvaja i vodi nas uzbrdo prema 300-ak metara udaljenom samostanu i Centru. U susret nam dolazi automobil.

- Pa, gdje ste vi do sada?! - pozdravlja nas iz automobila fra Ivica i vodi nas u lijepo uređenu misiju koja u čemernom okruženju, a  zahvaljujući i agregatu, svjetlima, toploj vodi i večeri dobrodošlice izgleda kao prava oaza.

Fotografije: Jure Mišković

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić