Ponovno sam posjetila jedan nacionalni park, ali ovaj put u Ruandi. U ranim jutarnjim satima iz našeg sela Kivumu krenuli smo prema parku Akagera. Vožnja do poznatog ruandskog zaštićenog prirodnog rezervata trajala je dva i pol sata, pa smo vrijeme kratili slušajući poznate ruandske pjesme koje su pjevale časne sestre. U našoj i ne tako maloj ekspediciji koja se uputila na foto safari i izlet bilo je dvanaest ljudi. Šestero Hrvata: fra Branimir, fra Matija, fra Ivica (striko) Lovorka, Silvija i moja malenkost, te šestero Ruandjana: Jean-Paulo, Justine, Egide, Modesta, Jean d'Arc i Primitiva.

Iako sam već imala priliku vidjeti afričke životinje u parku u Ugandi, svejedno sam ponovno bila uzbudjena što smo u blizini veličanstvenih životinja kakve drugi moji vršnjaci mogu vidjeti na National Geograficu ili u zoološkim vrtovima. Bila sam svjesna da rijetka djeca iz Europe i ostatka neafričkog svijeta imaju sreću da sve ovo vide uživo...

Po ulasku u park nismo se dugo vozili kad smo ugledali prvu životinju. Bila je to žirafa sa svojom mladunčadi, malim žiraficama. E, to je stvarno bio prizor! Visoke i vitke životinje, koje u svom duuugom vratu imaju tek sedam kralježaka (!), u prirodnom staništu izgledale su nestvarno lijepo. Izašli smo da ih vidimo, ali kako su te životinje bez obzira na veličinu dosta plahe, odmah su pobjegle. Ipak, nekako smo uspjeli napraviti dvije slike.

Slijedeće na rasporedu su bile bradavičaste svinje. Naišli smo na njih gotovo odmah iza „ugla“, odnosno u slijedećem bushu. Nakon žirafa, koje su tako lijepe životinje, ove su svinje u najmanju ruku izgledale neugledno, da ne kažem preružno... Od tog meni neatraktivnog  prizora srećom smo brzo došli do zebri.

Vidjeli smo potom i prekrasne zebre, koje sam ja kad sam bila mala (ali, jako mala, da se razumijemo!!) zvala konj u pidžami. Zebre se zaista nemaju što žaliti. Sa onim njihovim crno-bijelim prugama na svakoj slici izgledaju fotogenično i efektno.  Dok smo ih promatrali iz našeg safari terenskog vozila i zadivljeno komentirali kako su prekrasne, jedna mala zebrica je pokušala preskočiti potočić, ali nije mogla jer je bila premala. Bili smo tako blizu njih da smo ih mogli i dodirnuti da smo htjeli. No, znali smo da to nije u redu jer divlje životinje treba što manje uznemiravati.

Poslije crno-bijelog mora zebri ugledali smo ogromne orlove sa mladima. Veliki orlovi - roditelji, koji cijeli život ostaju zajedno u paru s istim partnerom, čuvali su budno male orlice i prema njima zaštitnički širili krila.

Sve te životinje smo promatrali kroz otvor na krovu džipa koji je specijalno i napravljen za safari.  Ja sam se gotovo cijelo vrijeme vozila na krovu džipa zajedno sa svojom prijateljicom Silvijom. Vidjele smo tako i male životinje po imenu topi, koje su slične srnama. Vidjele smo i puno majmuna koji su čak skočili na krov našeg džipa i sjedili pored nas. Silvija i ja smo se sa njima slikale, ali ja sam u početku ipak bila malo prepadnuta. Pa, ne skaču mi majmuni baš svaki dan oko glave!?

Vozeći se pored jezera promatrali smo nilske konje koji su ljenčarili i izležavali se na suncu. Čim smo im se približili, odlučili su protegnuti noge i ubaciti se u jezero koje vrvi krokodilima. Na tom smo se mjestu odlučili malo odmoriti i napraviti piknik. Kad sam se sa Lovrkom i Silvijom približila jezeru da operemo ruke, prišao nam je vodič iz parka i upozorio nas da budemo oprezne kako nam krokodili ne bi „gricnuli“ nokte na rukama. Smijale smo se i ipak opreznije prišle jezeru da se operemo kad je pet metara ispred nas zinuo nilski konj. Uhhh! A nilski konj ima tolika usta da sam imala osjećaj da bi me cijelu mogao progutati u jednom zalogaju.

Nakon piknika smo odlučili malo odmoriti, pa smo i zadrijemali uz jezero. A neki su toliko čvrsto zaspali da su umalo i zahrkali!  Nakon dobrog ručka i odmora, ponovno smo krenuli u potragu za životinjama. Odlučili smo pronaći više žirafa i zaista smo pronašli. Nakon par minuta približili smo se krdu s kojim smo se slikali, a žirafe su stajale tako da je izgledalo kao da zaista poziraju. Ej, koje pozerice!

Poslijepodne smo se već prilicno nagledali životinja, pa smo odlučili da je dosta i da izlet treba privesti kraju. Za nama je bio još jedan lijep izlet i lijep dan proveden u dobrom društvu i u predivnim predjelima. Svi su bili zadovoljni, pa smo putovanje smo završili pjevajući cijelim putem do Kivuma ruandske pjesme.

Ne računajući nekoliko dosadnih obada koji su me salijetali na krovu džipa i zagorčali mi život dok ih se nismo riješili, ovo je zaista bio jedan od afričkih dana koji će mi ostati u posebno lijepoj uspomeni.

Nastavlja se...