HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1821765
Nedjelja24rujna2017.
Školski majstor Valeriano
Subota, 27. ožujka 2010. piše Mukwasibwe Valeriano

Mukwasibwe ValerianoMukwasibwe Valeriano

Ja sam Mukwasibwe Valeriano, oženjen, otac dvoje djece – dječaka i djevojčice. Moja je majka imala šestero djece; mi smo petorica braće i jedna sestra koja je i najmlađa. Zapravo, i nismo baš pravi braća i sestre – oni su moja polubraća. Imamo istu majku, ali ne i očeve. Da budem precizan – njih petero imaju istog oca i on je još živ, a ja nemam - moj je otac umro ima već dvanaest godina. Ako sam uopće točno saznao istražujući i pokušavajući ga pronaći, jer na moju veliku žalost ja svog oca nikada nisam vidio. Ostavio je majku kada sam se rodio, 1977. godine. Bilo je to na jugu Ugande u mjestu Kabale. Prve dvije godine svog života živio sam s majkom, koja se tada udala i otišla sa svojim novim suprugom, a mene je ostavila baki i djedu.

Čuo sam da se tada javio otac i htio me povesti sa sobom. Ali majka mu nije dozvolila, odbila ga je, i ja sam tako ostao kod bake i djeda. Uskoro smo se, u potrazi za plodnom zemljom, preselili u Mbararu. Tu sam ostao do 1987. kada je majka došla po mene i vratila me u Kabale gdje sam upisao školu i živio s njenom novom obitelji. Kada sam trebao krenuti u treći razred, odjednom je očuh odlučio da više ne smijem ostati s njima i majka nije imala drugog rješenja nego ponovo me poslati kod bake.

Bio sam dobar učenik i baka se zaista trudila omogućiti  mi nastavak školovanja, ali nikako nije uspijevala skupiti dovoljno novca za platiti sve troškove. Uspio sam završiti  prvih pet razreda osnovne škole, ali dalje jednostavno nije išlo, financijski to više nismo mogli podnijeti. Majku i baku molio sam ih da pokušamo kontaktirati mog pravog oca. One su to izričito odbijale, ali bio sam uporan i imao namjeru raspitivati se kod starijih susjeda i tako doći do njega. Napokon je majka pristala odvesti me. Nažalost, ni od toga nije bilo neke koristi. Kada smo stigli otac je već bio bolestan  i na umoru,  i jedino je tetka koja se brinula o njemu uspijevala razumjeti što govori. Poručio mi je da je sad kasno, da me htio dok sam bio dijete i sada ne trebam očekivati od njega nikakvu pomoć.

I tako se ugasila i moja zadnja nada. Više nije bilo drugog izlaza, nakon petog razreda prekinuo sam školovanje i počeo susjedove krave voditi na ispašu i tako zarađivati -1500 ugandskih silinga na mjesec, ili oko 3 dolara. To je potrajalo nekih godinu dana kada sam počeo kopati pijesak i raditi kao zidar, za 250 UGS po danu. Bio je to bolje plaćeni posao od prvoga, ali doveo me do ruba propasti. Da bi izdržao teške fizičke napore, ali i prebrodio razočaranje i depresiju počeo sam se drogirati.

Prestao sam nakon nekih godinu dana kada mi se smilovala jedna od tetki i pozvala me da dođem živjeti s njom i njenim suprugom. Tu mi je bilo zaista lijepo, bili su brižni i dobri prema meni. Zaposlili su me kao vrtlara iako nisam imao kvalifikacije za taj posao. I uz to što sam imao besplatni smještaj i hranu još su mi plaćali 30 USD na mjesec. Nakon četiri mjeseca, na njihov savjet, kupio sam biciklu s kojom bi se vozio do obližnjeg grada Mbararea, i tu prodavao banane. Kupio bi 5 kašeta svaku za 2000, prodavao ih za 3000, a takse bi platio 400 UGS. I tako šest mjeseci.

Do posjeta tetkine prijateljice koja nam je pričala o franjevačkoj školi „centar Svetog Franje“ u Mbarari koja obučava mlade krojačkom zanatu. Svi smo se složili da se moram pokušati upisati. Otišao sam iako su mi prethodno rekli da primaju samo djevojke. Na moju sreću bio sam, ipak, primljen!

Nikada neću zaboraviti taj period! Kupi sam novu, bolju biciklu i svaki dan vozio po 30 km do škole i natrag. Bio sam presretan iako i nije sve išlo baš glatko. Imao sam poteškoća zbog lošeg predznanja; nedovršene osnovne škole i lošeg poznavanja engleskog jezika. Zbog toga sam prve dvije godine školovanja odužio na tri. Ali sve to vrijeme pratio sam našeg mehaničara i pomagao mu popravljati mašine za šivanje. To me zanimalo i bio mi je izazov pa sam tako usput o tome mnogo naučio.

I 1998. godine više nisam bio učenik, postao sam zaposlenik škole Centar Svetog Franje, Mbarara, Uganda. Sedam godina poslije dobio sam još jednu nevjerojatnu priliku – otišao sam u Englesku na dodatno učenje o popravljanju strojeva, što mi je omogućio Centar Svetog Franje i škola Otac Vjeko iz Ruande. Mjesec i pol uživao sam kod mojih domaćina Mini i Johna O’Neala i usput usavršavao svoj zanat. To mi je dosta pomoglo tako da sada održavam sve strojeve u ovim školama.

U tom je periodu krenulo mi je i u privatnom životu. Oženio sam se 2002. godine i već godinu poslije dobio sina kojeg smo nazvali Muhangi Jessy (Muhangi na našem jeziku znači Stvoritelj). 2006. godine kupio sam zemlju i počeo graditi kuću. Taman da bude gotova kada se rodi i naše drugo dijete, kćerkica Ayebare Precious. Ayebare ili u prijevodu – Hvala! Hvala svima koji su mi pomogli da krenem na pravi put i osiguram lijepu budućnost sebi  i svojoj obitelji!

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić