Evo proslo je tri i pol godine kako sam ja odgovoran za skolu “Otac Vjeko” te je doslo vrijeme da se i ja malo „cujem“. Za ovo vrijeme dosta je toga ucinjeno: dogradjivanje skolskih prostorija, kupnja novih elektricnih masina i alata te znatno povecanje broja djaka a uz to i promjena skolskog programa i drugo.

Da smo u tome uspjeli ponajprije moramo zahvaliti dragom Bogu sto nam je podario svoj blagoslov i dobre ljude da smo mogli uspjeti u svojim nastojanjima i na dobro ovoga siromasnog puka. Sa novcane strane najvise nam je pomogla Franziskaner Mission iz Dortmunda i Franjevacka provincija Bosne Srebrene. Na „izgradnji“ programa najvise nam je pomogla gdja. Valerie Kae Ken (modni kreator iz Kanade) i Projekt Sv. Franje iz Mbarare,Uganda sa Mary Moran kao „glavom“ Projekta.

Ja dolazim u Rwandu, Kivumu u rujnu 2003. Do moga dolaska fratri, koji su bili tu prije mene od fra Vjekine smrti izgradili su veci dio skole. Napravili su 6 ucionica, 4 male prostorije koje koristimo kao razne ostave i 3 vece prostorije kao visenamjenske te ih sada koristimo za stolariju. Od moga dolaska mi smo podigli jednu veliku nastrasnicu kao prostor da mogu koristiti zidari i stolari kao mjesto za radionicu. Uz to smo dogradili i jednu veliku prostoriju za drugu godinu krojackog smjera.

Kada sam dosao u rujnu 2003 godine u skoli je bilo 48 djaka u prvoj godini. Tada je bio sistem da su se djeca uzimala u skolu i dok oni ne zavrse cijeli kurs druga grupa se ne prima. Kurs traje dvije godine. Kada sam ja dosao nova grupa je zapocela kurs, par dana prije moga dolaska, i nisam nista mijenjao do 2005 kada uzimam novu grupu u prvu godinu. U isto vrijeme se desilo promjena kalendara u skolstvu u Rwandi. Do 2004 skolska godina je pocinjala u rujnu a zavrsava u lipnju kao i u Europi ali se 2004 godine mijenja sistem tako da skolska godina pocinje u sijecnju a zavrsava pocetkom prosinca. Tako je taj sistem zazivio od sijecnja 2005. Sto znaci oni koji su poceli skolsku godinu u rujnu 2003 su zavrsili tu skolsku godinu u studenom 2004 te poceli novu skolsku godinu u sijecnju 2005. U sijecnju primamo novu grupu djaka i tako od tada stalno imamo jednu grupu u prvoj a drugu grupu u drugoj godini.

Broj djaka se stalno povecava; 2003-2004 u skoli je bilo 48 djaka, 2005. god. -102, 2006 - 135 i ove godine imamo 178 daka u centru. 2003- 2004 u centru je bilo 6 ucitelja, 5 pomocnika uciteljima, 1 cuvar i fra Joseph kao odgovorni i ravnatelj centra . Danas situacija izgleda ovako: 13 ucitelja, 2 cuvara, 2. kuharice, sekretarica i ja kao odgovorni i ravnatelj centra.

Kado se povecavao broj djaka tako je rasla i potreba za prostorijama, osobljem i alatima. Pokusavamo da nabavimo i neke elektricne masine da bi djeca imala neku ideju i o ovim masinama, tj. da postoje i druge masine a ne samo rucne. Tako 2005 godine dobijamo veliku pomoc od Franziskaner Mission iz Dortmunda, Njemacka i tada nabavljamo veci broj elektricnih masina sa stolatiju i krojacki smjer.

Od samoga pocetka djaci su ukljuceni i u prakticni rad izvan centra. Tako u ovom vremenu smo sami gradili prostorije za „nasu“ skolu. Radili puno na renoviranju crkve i ostalih prostorija u zupi. Izgradili 6 ucionica za osnovnu skolu koja nije daleko od centra. Dogradili samostan casnih sestara te izgradili 3 velike cisterne za kisnicu. Imali smo veliki broj narudzbi za namjestaje; privatne i za skole. Isto tako jako puno sivamo po narudzbama; uniforme za skolsku djecu, odjecu, razne torbe i ostalo.

Promjenom programa se i otvorise vrata za nase djake kada zavrse. Uglavnom svi nadju posao tako da su u mogucnosti da pomognu sebi i svojim obiteljima.

Od 2004 dolaze nam u pomoc i volunteri (civilne osobe koje zele pomoci u misijama). Prvo nam je dosla gospodja Valerie, kanadjanka, ona obicava doci svake godine. Ovisno o vremenu koliko moze zrtvovati za nas, nekada mjesece a nekada tjedne. Bio nam je i jedan bracni par iz Francuske, 3 mjeseca. On inzinjer strojarstva i elektrotehnike a ona uciteljica i medicinska sestra. Pomagali su nam u skoli. Instalirali struju za razna postrojenja, ucili djecu u osnovnoj skoli te radili u zdravstvenom centru. Zatim nam je bio jedan momak iz Austrije 3 mjeseca, ucitelj po zanimanju, radio po osnovnim skolama. i nasa Mateja, zagrebcanka, medicinska sestra. Ona je bila 2 mjeseca i radila je u zdravstvenom centru. Sama cinjenica da laici dolaze u misije na ispomoc je dobar znak. Znaci otvaraju se vrata laicima da pomazu u misijama a u isto vrijeme mi imamo vise vremena za pastoralni rad.

Dosta je lijep i izazovan rad ali to nemoze biti bez i nekih problema. Djeca kao djeca. Tuku se! Lome i nestanu s alatima. Tako ponekada moramo raditi kao policajci. Roditelji i djeca nemaju novaca da plate skolarinu koja kosta 2000 rwandskih franaka po trimestru. Sto znaci 6000 franaka na godinu. Godisnje treba da plate 8,40 Eura (osam eura i cetrdeset cenata.) U skoli dobijaju rucak, alate itd. Ima jako puno humanitarnih organizacije koji zele staviti djecu u nasu skolu, to su obicno siromasna djeca do kojih oni dodju preko svoih izvora. Kada ih dovedu k nama zele da plate 2000 franaka kao i ostali. Kada im objasnimo da nas jedno dijete kosta nesto oko 67 000 franaka i ako ne zele da plate toliko onda mi nemozemo uzeti to djete u skolu u njihovo ime. Tada obicno uzimamo tu djecu na nasu odgovornost ako zele ostati u nasoj skoli.

Lijepo je pogledati u skolu. Kako se pocelo i sto se uradilo. Kada dodjete u skolu milina je gledati kako su svi zaposljeni i nastoje da rade. Razvio se osjecaj da skola pripada njima i to je jako vazno. Znaju kada zavrse skolu kod nas da ce dosta lako naci posao jer nas program je uradjen da oni znaju raditi rukama a u isto vrijeme i poznaju teorije. Imamo svijetlu buducnost a u isto vrijeme odrzati ovaj standard zahtijeva i dosta rada.
Cujemo se opet nakon....