HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1844794
Subota21listopada2017.
Philomene
Ponedjeljak, 01. ožujka 2010. piše Philomene Mukandoli

Philomene MukandoliMoje ime je Philomene Mukandoli. Rođena sam 1990. godine u okrugu Muhanga, u malome selu Gasharu. U našoj zemlji obitelji najčešće imaju puno djece, barem 5,6 pa i više. Ali moji roditelji imali su samo dvoje – mog brata i mene. To je ostalo tako jer je moj otac umro vrlo mlad. Nikad ga nisam upoznala, čak ni vidjela – umro je prije mog rođenja, dok sam još bila u majčinoj utrobi.

Nakon tragedije koja ju je zadesila moja trudna majka uzela je dvogodišnjeg brata sa sobom i napustila mjesto u kojem je živjela sa suprugom i koje je dosta udaljeno od njenog rodnog mjesta Gasharu, blizu grada Gitarame. Vratila se kod svoje majke, gdje sam se uskoro i ja rodila.

1994. godine kada sam imala samo 4 godine našu je obitelj pogodila nova tragedija. Umrla je naša majka. Brat, tetka (majčina najmlađa sestra), njeno troje djece i ja – svih šestero nastavili smo živjeti kod bake koja je već tada bila jako stara, imala je 70 godina. Ni od tetke nismo imali veće pomoći, zapravo baš obrnuto. Bila je psihički bolesnik tako da je teško opisati kako je bilo živjeti pod takvim okolnostima i još u skučenom prostoru.

Već od malih nogu, i prije nego sam se upisala u osnovnu školu morala sam dosta sudjelovati, pa čak i biti odgovorna za održavanje našeg kućanstva. Dok su se druga djeca igrala ja sam ostajala kod kuće i donosila vodu, čistila, prala...

U Runadi se kao i u većem dijelu svijeta škola upisuje sa sedam godina starosti. Meni to nije uspjelo. Nastavu sam počela pohađati u rujnu 1999. godine kada sam imala punih devet godina. Prvu godinu sam uspješno završila i iduće godine trebala sam početi s drugim razredom. Ali u školu se više nisam vratila. Takve su bile prilike, kući sam bila potrebnija. Morala sam ostati pomoći baki i bratu u brizi o našoj obitelji. Brat se snalazio i radio razne poslove van kuće kako bi zaradio koji franak i donio nam nešto hrane. Kopao je, pomagao pri gradnji, nosio prtljagu... A ja sam bila zadužena za različite poslove kod kuće. Obrađivala sam zemlju u dvorištu, donosila vodu s izvora, a također sam kuhala i sakupljala drva za vatru. Kasnije, predvečer, ako bi mi ostalo vremena običavala sam otići do ceste i prodati koji avokado ili bananu.

Sa 14 godina uputila sam se put grada, do Gitarame, u nadi da ću pronaći neki posao. I našla sam ga vrlo brzo - u jednoj tročlanoj obitelji koju si činili majka, otac i malo dijete. Moj zadatak bio je održavati cijelo kućanstvo. Slično onome što sam već naučila u vlastitoj kući. Morala sam kuhati, prati suđe i odjeću i također voditi brigu oko djeteta. Plaćali su me 1500 ruandskih franaka na mjesec. To je otprilike 3 dolara (15tak KN!). Vrlo malo. Zato sam tu i ostala vrlo kratko, samo 6 mjeseci. Pronašla sam novi posao, sličan prvome, ali sa osjetnim povećanjem plaće. Sada sam za 4000 franaka (8 USD) opet bila kućanica, ali kod samo jedne djevojke koja je bila zaposlena u općini.

Dužnosti su mi bile slične kao i u prve obitelji - briga o kompletnom kućanstvu. Kod nje sam ostala preko dvije godine, sve do lipnja 2007. godine kada sam napustila Gitaramu i otišla u Ruyenzi u potrazi za novim poslom. Tu sam se zaposlila kod nešto veće obitelji od 5 članova, ali moj je zadatak bio samo briga o najmlađem djetetu. Kod njih je bio zaposlen još jedan mladić koji je brinuo o ostalome, poput vode i hrane. I opet mi je narasla plaća! Sada sam zarađivala 10 dolara na mjesec. Gotovo svu svoju plaću trošila sam na svoju obitelj. Kupovala sam im hranu i odjeću, često i lijekove jer su baka, a i rodice bile boležljive.

U studenome 2008. umrla je naša baka i ja sam se vratila kući za njen pogreb. Pokazati će se poslije, taj je događaj u potpunosti promijenio moj život. Susrela sam jednu staru susjedu, zapričale smo se o životu, obitelji, poslu... Predložila mi je da se vratim u školu. Nisam mislila da je to moguće. Školu sam napustila već nakon prvog razreda, a od tada je prošlo previše godina. Imala sam već punih 17 godina! I bilo mi je potpuno besmisleno vratiti se u osnovnu školu i pohađati nastavu sa sedmogodišnjacima. Tako sam joj i odgovorila.

Ipak, ona je inzistirala i dalje: 'Pa imaš li ti kakvu ideju? Što misliš napraviti za svoju budućnost i za svoj napredak??'. Zanimala me moda, šivanje i krojenje. I imala sam veliku želju učiti za krojačicu. Ipak, mislila sam da je sada za to prekasno, da je nemoguće ispraviti pogreške iz prošlosti - pa ja nisam znala ni čitati, ni pisati! Ali ona je bila uporna, obećala mi je svoju pomoć oko upisa i uvjerila me da je za uspjeh najvažnije da budem vrijedna i da imam želju i volju za radom!

Tako je i bilo, pripremala sam se i u siječnju 2009. dala otkaz u obitelji gdje sam radila. Bilo im je drago da sam uspjela, pozdravili smo se, poželjeli su mi sreću i uskoro sam postala učenica Centra Otac Vjeko, odjela za krojačice! Tu u blizini našla sam i novu obitelj koja me primila na stanovanje.

11.01.2009., ili prvi dan nastave - to je moj najsretniji dan koji ću pamtiti cijeli život!

Nadala sam se da su problemi sada iza mene, ali - morala sam se hitno vratiti kući. Kuću u kojoj smo živjeli s bakom, tetkom (ona je umrla nešto prije bake) i njenom djecom sada su zaposjeli ujaci i druga tetka.

U Runadi zaista nije lako odrastati u majčinoj obiteljskoj kući. Kako je ovdje običaj da muškarci nasljeđuju zemlju, ako sestra sa svojom djecom ostane u obiteljskoj kući braća se uvijek bune i tuže zbog straha da ćete 'ukrasti' zemlju koja pripada njihovim nasljednicima. Kažu 'abishwa baca umuryango' - jednom kada  uđu  u obiteljsku  kuću sestrina djeca uništavaju obitelj.

I tako su nas naši ujaci odlučili potjerati i razdijeliti bakinu ostavštinu među sobom!!! Strašno!!! Također su raspodijelili i brigu oko djece pokojne tetke!!! Moj brat je već bio otišao, a tako su i meni naredili. Odlučili su - mi smo punoljetni i više nemamo prava na kuću. Bunili su se i da ne smijemo uzeti ništa iz kuće, sve moramo podijeliti - čak i lonce!

Nisam imala drugog izbora, kuću više nisam imala i zamolila sam obitelj kod koje sam našla smještaj za vrijeme školske godine da mi dozvole da tu ostajem i preko praznika. Imala sam sreće, primili su me i rekli da je to odsada moj dom!

U početku nisam učila baš najbolje, bilo mi je teško i sporo sam upijala novo gradivo, ali jako sam se trudila nadoknaditi to marljivim i kvalitetnim radom u praktičnom dijelu. Malo po malo učila sam i čitati i pisati. I uspjela sam upisati drugu godinu!!! Sada počinjemo učiti o različitim uzorcima i materijalima i danas je moj jedini strah da ću morati dosta čitati, što mi još uvijek ne ide baš glatko. Ali sigurna sam da tu neće biti većih prepreka. Kolege i učitelji pomoći će mi u tome, kao što je to bio slučaj i do sada!

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić