HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1820479
Petak22rujna2017.
Mama Afrika
Ponedjeljak, 20. travnja 2009. piše Krešimir Raguž

Krešo u africiSve one koji ga pitaju za Afriku, dobrohotno ili s nekom iskrivljenom idejom iste, fra Ivica obično dočeka jednakim riječima. 'Što se ti sekiraš...samo dođi i vidi kako ljudi ovdje žive'. Mene Ivica nije trebao pozivati. Sve od dana kada sam ga prije dvije godine upoznao na kigalskom aerodromu pa do časa kada pišem ove retke možda je jedino morao stišavati moju strast za Kivumuom, Kigalijem, Ruandom, Afrikom... Svi moji prijatelji dobro znaju o čemu pričam. Ispričavam im se zato na svim svojim dosađivanjima oko najava novih odlazaka na crni kontinent koje bi obično počinjale odmah po odlasku s njega. Za nekoliko dana kada se vratim kući obećajem im jedanak scenarij.

I da ne bi bilo zabune, kada govorim o svojoj ljubavi prema Africi i njezinim ljudima pritom ne pričam o luksuznim lodgevima, zvijerima koje će po nacionalnim parkovima spremno zijevati pred mojim foto aparatom ili pak o udobnim ležaljkama na terasama nizom zvjezdica obilježenih hotela. Mene je Ivica, uz don Sebastijana, naučio voljeti jednu posve drugačiju Afriku. Majku sviju nas koja s djetetom čvrsto privezanim za leđa svaki dan u polju dobija novi žulj, otvorenu ranu na savjesti zapadnog svijeta koji je nikada nije shvaćao niti se trudio to učiniti, ali ju je zato redovito i temeljito pljačkao.

mama afrikaAfrika koje nema na razglednici što će nam je rođak poslati s nekog ljetovanja u njoj jest i dijete koje već od treće godine života kilometrima sa izvora kući nosi kantu vode. Ona je i tisuću ručica koje strancu veselo mašu kada prolazi pokraj njih, maleni glasovi koji viču bombon ili biskvit tražeći nešto što većina njih u životu nije okusila. Afrika je i ples i pjesma i bubnjevi koje će zatutnjati u danima sreće, ali i tuge. Ona smrdi i najljepše miriše, ovisi o tome koliko je se voli...

Dijamanti, zlato, nafta, hrana...sve to iz Afrike, pa i na naše vlastite stolove ili u obiteljske sefove, odnosi se bez emocija. Samo radi profita. Natrag u Afriku sa zapada se obično šalje oružje, rabljena roba sumljive kvalitete, roba s greškom ili ona kojoj je istekao rok trajanja.

Malo je ljudi koji su se spremni ili uopće voljni zamisliti nad ovime. Fra Ivica nije jedan od njih. Upravo zbog toga Afrika s njime u društvu jedno je posve drugačije mjesto koje nudi dijametralno suprotan osjećaj. Kada on svojim veselim glasom zagrmni 'naši ljudi' kao da otvara prozor u  svijet te prave, nasmijane, ali ujedno i tužne Afrike. Mjesta kojemu treba pomoći jer smo mu to svi mi zajedno jednostavno dužni.

Pitaju me ponekad u Hrvatskoj zašto bi mi pomagali Africi. 'Pa zar i mi nemamo svoje sirotinje' objašnjenje je koje pritom najčešće slušam. Pa iako sam stotinu puta ostajao bez glasa trudeći se objasniti realnost svima koji je nisu doživjeli, evo učinit ću to još jednom.

mama afrikaKada ovdje u Ruandi pada kiše svi se od nje sklanjaju jer nemaju druge robe za presvući se u nju. Lokalni dječaci nogomet igraju loptama napravljenim od bananine kore, omotanim žicom jer druge namaju. Umjesto igračke oni još u najranijoj dobi dobiju mačetu za rad u polju ili šumi banana. Djevojčice pak dobiju neku primitvnu nosiljku za granje. Za lutke njihovi roditelji nemaju. Kao što nemaju niti za ne nove nego bilo kakve tenisice ili cipele. Pa tako ova djeca hodaju u plastičnim natikačama. Nemaju niti struje, pa kada uče to rade dok svijeća ne dogori.

Više od pedeset posto ovdašnje djece jede svega tri puta tjedno. Najčešće to čine u školi koju vodi Ivica jer u brojnim obiteljima hrane nema za sve. Kao što nema niti budućnosti za većinu njih. Bez škole zapravo baš nikakve perspektive.

Ivica je tome odlučio doskočiti. Kupio je veliko zemljište na kojem namjeravati sagraditi novu srednju školu. Bez naše pomoći on to ne može učiniti. Zato i baš zato nisam ovdje pisao putopis, nisam slikao razglednicu niti uzdisao za zemljom koju toliko volim, ali i uskoro napuštam. Ova priča zbog svega toga zapravo je jedino apel. Pomozimo Africi i njezinoj djeci na način kojim to možemo učiniti. Umjesto pretplate na National Geographic ili kupnje knjige o Stanleyu, bacanja novca na suvenire i financiranja visokih plaća duznosnika raznih samo načelno humanitarnih organizacija, učinimo nešto stvarno i bar na tren svi zajedno postanimo dio prave Afrike.

Pomozimo sagraditi jednu običnu školu u jednom posve običnom mjestu. Adresa je Kivumu, zemlja je Ruanda. Kontinent na kojem se nalazi je onaj koji nazivamo crnim. I to na žalost s punim pravom, ali nipošto zbog boje kože divnih ljudi koji ovdje žive.

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić